Piše: protojerej Jovan Plamenac
U nedjelju Svih Svetih, 14. juna, bila je slava crkve na Velikom Pijesku, pri kojoj sam ja sveštenik. Liturgiju je odslužio mitropolit Amfilohije. Četiri policajca su snimila svakog ko je došao na Liturgiju, i registarske tablice svih automobila kojima su došli. Došli su automobilom koji nije imao registarske oznake, na kojem je pisalo „Forenzika“. Istog dana uveče bila je litija u Baru.
Na uglu kod prve od čuvene barske Tri kule stajala su dva policijska inspektora u civilu. Jedan od njih je kamerom snimao učesnike litije, u kojoj su, zbog već dobro nam poznate zabrane organizovanja javnih skupova sa više od 200 ljudi, većinom bila djeca koja dolaze u crkvu, na vjeronauku i folklor. Izvadio sam iz džepa telefon, uključio kameru i prišao im. Snimao sam im lice sa udaljenosti od 20-30 santimetara, dok nijesu otišli. Poznajem ih. Riječ moje hvale bi im naudila, kao što bi ih moja pokuda uzdigla kod njihovih šefova. Zato ću se uzdržati. Njih dvojica su kolateralna šteta ove priče. Sa tim snimanjima crnogorska policija je prevršila svaku mjeru.
Niko ne može ne samo da dođe na neki crkveni skup, nego ni u crkvu da uđe a da ga oni ne snime. Crna Gora jeste policijska država, još od dolaska komunista na vlast. Komunistička policija narod je pratila prikriveno. Policija globalističkog režima Mila Đukanovića to radi sasvim otvoreno. Ne daju narodu ni da vazduh slobodno udahne. Naravno, oni to rade sasvim namjerno – da zaplaše narod, da ljudi vide da su ih policajci snimili i da očekuju represivne mjere, odnosno da što više ljudi pokolebaju u njihovim protestima protiv nasilja režima koji je ozakonio otimanje crkvene imovine.
Vidjeli smo brutalnost režima nedavno na Briskoj gori, kada je Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ) obezbjeđivala rušenje konaka manastira Svetog Vasilija Ostroškog, a potom i ono divljaštvo u Budvi, kako SAJ sa lokalne vlasti skida demokratski izabrane predstavnike opozicionih partija i dovodi predstavnike režima.
Milo Đukanović, neprikosnoveni gospodar Crne Gore, izgubio je svaku samokontrolu i postao je najveći neprijatelj crnogorskog naroda. Opstanak na vlasti njemu je pitanje života i smrti i sve će učiniti radi ostvarenja tog cilja. Za njega i njegovu sudbinu vezali su se oni koji čine crnogorski režim. Crnogorski režim ne čini samo politička vlast, nego i zakonodavna i izvršna, te policija, tužilaštvo i sudstvo. Kao specifikum Evrope, ili kao duh Latinske Amerike u Evropi, sastavni dio crnogorskog režima je i tzv. „organizovani kriminal“.
Toj sprezi, koja je narušila sve principe demokratije, zakoni, pa ni sam Ustav, nijesu ustava, nijesu prepreka u vladanju po pravilu „kako mi se hoće“.
Crnogorskom narodu borba za slobodu je u genima. Ali, kroz svu svoju istoriju Crna Gora obiluje „plahima i lakomima“. Oni su ranije mijenjali vjeru, ostavljali svoju pravoslavnu i primali onu koju im je nametao okupator. Danas su crnogorski „plahi i lakomi“ podupirači režima. Crnogorski narod danas je porobljen iznutra, od sopstvene vlasti. Braniti slobodu od okupatora lako je. Čovjek brani svoju otadžbinu, svoj narod. Ali braniti slobodu od unutrašnjeg porobljivača ogroman je problem. Ako na narod kojem je pitanje slobode već postalo životno pitanje, pitanje opstanka, vlastodržac krene oružanom silom policije i vojske – ta krv će vreti pokoljenjima.
Zato je u borbu za slobodu u Crnoj Gori neophodno ići ne srljajući, ne glavom o zid, nego s mudrušću, vještinom i trpljenjem. Oni imaju oružje ne samo u policiji i vojsci, a mi i ako ga imamo ne smijemo ga upotrijebiti. „Oni“ su režim i njegovi podupirači, „mi“ smo porobljeni narod. Režim je pandemiju bolesti kovid-19 zloupotrijebio tako što je zakonodavnu nadležnost Skupštine, nerazumno, prenio na Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti, sastavljeno od svojih poslušnika i poltrona.
Ovo tijelo je donijelo propise kojima je režim dao snagu zakona, čiji je prevashodni smisao da spriječe narodni bunt oličen u litijama. Iz ovog besmisla dobili smo krivična djela koja postojeći zakoni, kao ni Ustav, ne prepoznaju kao takva. Narod ne može natjerati režim da poštuje zakone koje je sam donio. Takođe, ne može obesnažiti ni nezakonite propise koje je donijelo NKT. Ako ih ignoriše, odgovaraće krivično.
Zato je potrebno da na nasilje režima odgovori svojom kreativnošću.
Na primjer, kada vidite policajce da vas snimaju u litijama, na nekom drugom vjerskom skupu, dok ulazite u crkvu… snimite i vi njih. Unesite im se telefonom u lice, snimite im zenice i dlačice iz nosa i u uhu. Priđite vas deset, dvadeset… i svi snimajte. Odmah te snimke pustite na društvene mreže.
Saznajte im imena i njih objavite. Snimite tako i policajce u kordonima. Objavite ko su, od koga su, odakle su… Potrudite se da saznate njihovo imovno stanje, snimite njihove eventualno nelegalno sagrađene kuće i objavite to. Pratite ih kao što oni prate vas! Ne nosite im više kolače, pobogu. Oni su vaši neprijatelji, sve dok služe režimu Mila Đukanovića. Da, kaže nam Gospod da ljubimo (volimo) svoje neprijatelje.
Ali potrebno je da ih volimo tako što ćemo im pomoći da se izvuku iz svojih nedjela i u njima razbudimo osjećaj pokajanja, a ne tako što ćemo kolačima da ih držimo u zabludi da je u redu to što rade. „Oni rade svoj posao, imaju djecu koju moraju da prehrane“. Dokle više te patetike koja proizilazi iz naivne dobronamjernosti? Pa i vi možete da uđete u sistem režima Mila Đukanovića i svoju djecu hranite tim prljavim hljebom. Ako ovim ljudima zaista želite dobro, potrudite se da ih izvučete iz blata nečasnog posla Đukanovićevog policajca.
Posao policajca nije sam po sebi nečastan. Naprotiv. Ali biti danas u Crnoj Gori policajac, tužilac, sudija i služiti nasilju režima Mila Đukanovića – to je beščašće!
Policajci, tužioci i sudije svoje ljudsko dostojanstvo mogu sačuvati samo ako izađu iz tog glibeža. Ako njihovo služenje režimu osvijetlite suncem javnosti, mnogi će „prelomiti u mozak“. I u tim službama je puno čestitih ljudi. Potrebno je u njima pobuditi endemsku vrlinu crnogorskog naroda. „Kora hljeba“ može da se zaradi i na drugi način. Potrebno je samo ne biti lijen. A ulog je veliki.
Kada se stropošta režim Mila Đukanovića, svi koji su mu služili raštrkaće se okolo kao bubašvabe kada im provalite sklonište. Tražiće novo utočište, ali vašim objelodanjivanjem njihovog učešća u suzbijanju vaše slobode ostaće zauvijek bubašvabe. Svojim djelanjem na budućnost svoje djece tovare breme roditeljske sramote. A njihova arhiva snimaka vašeg učešća u borbi za narodnu slobodu biće na ponos vašem potomstvu.
I sam sam bio i poziciji sličnoj njihovoj. Bio sam novinar u „Pobjedi“. Kada je svojom uređivačkom politikom počela da skreće ka ovome što je danas, napustio sam taj posao. Nijesam htio da budem dio priče koja se kosila sa mojim etičkim načelima i sa poimanjem časti koje su imali moji otac i majka, njegovi očevi i majke… I, otišao sam – niđe.
Žena nije radila, djeca su još bila mala. Bilo je to 1995. godine. Pune četiri godine bio sam bez plate. Žena je slikala minijature i svakog dana ljeti u 17.30 iz Virpazara vozom išla u Sutomore da bi ih prodavala na ulici. Vraćala se vozom u 23 sata. Ja sam imao povremeno poneki honorar za tekstove koje sam objavljivao u više novina. U Boljevićima smo pomagali mojim roditeljima: gajili smo povrće, imali krave i svinje… I preživjeli smo. Danas moje troje djece imaju četiri fakulteta, i u duhu smo slobodni ljudi. Mislite li da bih mogao sada da pišem ovo što pišem da sam se tada ubrljao?
Nenasilni otpor režimu može se ostvariti, na primjer, i tako što ćete izaći na ulice u vrijeme litija a nećete prekršiti „zakon“ NKT. Dobro, neka u litiji bude 200 ljudi. A vi ostali se raštrkajte po gradu u grupama ne većim od dvadesetoro (grupe brojnije od 20 ljudi oni smatraju javnim okupljanjem, koje je potrebno prijaviti policiji). Tako, u malim grupama, preplavite vaš grad, idite trotoarima, mimoilazite se, i pjevajte i uzvikujte ono što i na litijama.
Vaš protest neće se čuti samo trasama kojima ide litija, nego i po čitavom gradu. O jadu ćete ih zabaviti. Neće proći puno vremena i oni će vas moliti da se vratiti u litije, nije bitno koliko brojne. Ova naša divna mladež, koja je tako masovno ustala protiv nasilja režima Mila Đukanovića, kreativna je, vrcava, duhovita. Sada ne možemo ni zamisliti kakve sve oblike protesta oni mogu da osmisle, a da ne krše propise NKT, ma koliko oni bili nezakoniti.
Mogu da ispoštuju formu propisa a da otpor bezakonju režima ne splasne. I, što je presudno važno, neće se proliti krv ulicama crnogorskih gradova. Naravno, potrebno je da, kao i do sada, strogo vodimo računa da izolujemo policijske provokatore, tu bagru koju će ubacivati među nas. I moramo biti svjesni da od ove vidljive policije imamo daleko ozbiljnijeg neprijatelja, onu nevidivu, tajnu policiju, ANB. Milo Đukanović je izgubio osjećaj za realnost, osilio je kao da je faraon. U svojim rukama ima svu crnogorsku vlast, lični imetak koji je nama nepojmnjiv, Crnu Goru doživljava i drži kao svoj posjed a nas kao brave na svojoj livadi.
Ali, on je čovjek pomućene svijesti i srlja. To je ozbiljna bolest. Ovo što radi zloupotrebom policije njegovi su autogolovi. Taj kabadahija uličnih manira neće biti detronizovan direktno našim protestima. Njega na vlasti drže globalisti, kriminalci bankarskog kapitala. Sva njegova nepočinstva gutaju kao izmet, ali njima to nije problem, takvi su. Globalizam je svijet pretvorio u strašnu ranu. Ali ta rana počinje da zacjeljuje. Suverenistički pokreti širom svijeta sve jači su otpor globalizmu.
Evropa je u vlasti globalista, Evropska Unija je njihov projekat. Pandemija bolesti kovid-19 pokazala je da je ona danas živi leš. Tepih šarenih laži polako klizi ispod nogu Mila Đukanovića. On može da ode na robiju, utekne iz Crne Gore, završi na Jeljcinov ili neki drugi način kada ga globalisti, zabavljeni svojim jadom, puste niz vodu jer je jedan od tegova koji ih vuče u propast.
Ali Milo Đukanović može da ode na đubrište crnogorske istorije i našim trudom, da se ne uzdamo u ćudljivi svijet. Potrebno je da duh mirnih protesta održimo do političkih izbora krajem ljeta. U svom licemjerju, oni će opet reći da se Crkva „bavi politikom“. To je idiotska konstrukcija koju smo i mi u Crkvi dobrim dijelom prihvatili. U stvari, Crkva se bavi politikom u mjeri koliko je ona naš život, bavi se životom svojih vjernika. Režim Mila Đukanovića rigidno je ugrozio život Crkve, božanske institucije koju čine sveštenici i narod.
Crkva je prisiljena da se brani, da se bori da opstane. U našim kreativnim i mirnim protestima potrebno je da što veći broj ljudi u Crnoj Gori koji imaju pravo glasa nađe sebe, da nazre jedan drugačiji život. Ne mora život da nam zavisi od stepena odanosti i servilnosti grupici ljudi koji su se obogatili tako što su na kriminalan način prisvojili naša zajednička materijalna dobra i koji to bogatstvo uvećavaju raznim oblicima kriminala.
Sa dobrim, nehalapljivim domaćinom Crna Gora sa svojim stanovništvom koje nije brojnije od jednog omanjeg grada u svijetu, mogla bi da bude raj na zemlji. Potrebno je održati duh litija koje su crnogorskom narodu pokazale da je sloboda ličnosti moguća.
Takođe, potrebno je predočiti ljudima koji svojim glasovima održavaju na vlasti režim Mila Đukanovića da su i oni učesnici kriminala, nasilja i sveg bezakonja tog režima. Ako su spremni da iz tog zla u kojem obitava Crna Gora izađu, potrebno je da to urade već na prvim narednim izborima. Krajnje licemjerno je da se poslije pravdaju da su morali ili da nijesu znali.
Pravedno će biti da kada se stropošta režim Mila Đukanovića i oni snose posljedice zločina koji je on počinio.
Skidanje sa vlasti na izborima režima Mila Đukanovića relaksiraće Crkvu, ali i sav crnogorski narod, pa i onaj njegov dio koji ga sada podržava. Neglasanje i glasanje za taj režim nije samo odabir između časti i beščašća, nego i odabir između učešća u borbi za slobodu Crne Gore i učešća u njenoj izdaji.
(IN4S)