Piše:
U jednoj "kritici" nekog šifrom zaštićenog sasvim nevažnog čitaoca na neku od mojih objava, pročitao sam : "Zamislite, Šoć je djeci predavao da su Srbi dobili Kosovsku bitku, eto, pišite mu pamet". !
To me je dugo golicalo, pa sam se odlučio da čitam i čitam sve do čega sam mogao doći vezano za taj ekstremno važan događaj u našoj istoriji, pokušavajući da saznam najviše moguće i u svijetlu najnovijih istraživanja, pa se odlučih da napišem tekst u nekoliko nastavaka.
Naravno, istine radi, moram reći da je istina da se nisam usuđivao da djeci javno oponiram istoriju, tako ni Kosovski boj, ili Drugi svjetski rat kod nas i slično, ali stvarno sam uvijek govorio da je u najmanju ruku Kosovski boj u najmanju ruku nekako neodređen i nejasan po rezultatu, ali jasno veoma porazan po posledicama za srpsku državu. No, o tome ću mnogo više i jasnije u daljim tekstovima.
Na početku želim da se izjasnim: Srbi jesu pobijedili u Kosovskoj bici! I još da parafraziram onu Napleonovu, izgubili smo bitku, ali ne i rat!
Mi Srbi, smo dobili bitku, ali izgubili rat! Sada bih počeo sa konkretnim nabrajanjem činjenica. Prvo ću iznijeti tvrdnju, a potom je potkrjepiti dokazima.
Dakle, Murata niko nije ubio na prevaru. Mada mnogo turskih izvora direktno ili idirektno ukazuje na to. Jasno je i to da jedna toliko moćna imperija na sve načine pokušava da neutrališe bruku da joj strada car od jedne brojčano neuporedivo manje i slabije vojske. Ovo je jasno i zbog događaja koji su uslijedili nakon pogibije Muratove.
Naime, Turci su krili vijest o tome i čak i ubili Jakuba, koji je već bio u bjekstvu sa dijelom vojske, a koji je bio njegov prvi naslednik, da bi na mjesto cara doveli sposobnijeg Bajazita. Da je ubijen u boju imamo i pismeni dokaz.
Firentinska opština je uputila kralju Tvrtku čestitku na "njegovoj" pobjedi na Kosovu u kojoj potvrđuje navedeno. U pismu posebno se navodi čestitka grupi od dvanaest vitezova na čelu sa Milošem Obilićem koji su se usred bitke oružjem probili do Muratovog šatora i tu ga ubili.
Bukvalno piše:" koji probivši neprijateljske čete i kamile naokolo vezane, mačem otvoriše sebi put, do Muratova šatora dopreše. Srećan nad ostalima i onaj, koji vođu tolike sile, jurnuvši mu mač pod grlo i skut, junački umori".
Reći ću i još nekoliko dokaza da niko nije mogao na prevaru doći blizu, ili ubiti sultana. Iz toga vremena je i ona stara, protivniku stati nogom pod grlo!
To znači ubiti nekog, ili uništiti ga, a to je obećanje koje je dao Miloš Obilić i koje je on ispunio, jer je poslije ubistva Muratova, vratio se par koraka nazad i stao nogom pod grlo krvniku.
Da li neko ko ovo zna, može i pomisliti da je Miloš ovo mogao uraditi, ako je u šatoru bilo još mnogo ljudi i carska straža? To pravdanje ubistva prevarom je turska ili verzija bliska Turcima, a vjerovatno je nastala iz ranijih prevarnih ubistava turskih velikaša.
Ali i to se može sporiti, jer su prevarne ubice uvijek bili derviši. Tako o ubistvu Mehmed -Paše Sokolovića, predjednika vlade Turske, francuz Žize koji se zatekao na divanu pored Mehmeda svjedoči da se jedan ponizni derviš privukao pred njim i ponizno zaiskao milostinju, a paša počeo da vadi i prebira kesu da mu je pruži i baš u tome ovaj trže nož i zaljdade mu udarac u grudi koji izazva smrtnu ranu.
Dalje, ako je Miloš na prevaru ubio Murata, kako onda Jakub proguta udicu i ipak dođe na noge Bajazitu koji ga ubi. Napominjem da je među turskim prvacima Jakub bio viđeni naslednik cara i uživaše podršku prvih ljudi u imperiji, ponajviše Alim - bega koji je bio vojni komandant i šef državne administracije, neka vrsta velikog vezira, dok takva funkcija još nije bila uspostavljena na način kancelara.
Isto tako je uživao i podršku Šahin-bega, beglerbega Rumelije. Zabunu je unijela i priča o jednom oslijepljenom sinu Muratovom, ali to nije Jakub, jer je on morao biti ubijen, a oslijepljen je bio Savdžija, koji je ranije digao pobunu zajedno sa Andronikovim sinom Jovanom protiv svojih očeva Andronika i Murata, zbog čega bi zarobljen i oslijepljen u selu Dimetoci.
Da li je uopšte vjerovatno da neko ko je skoro punih 30 godina vodio svoju vojsku iz pobjede u pobjedu, neko ko je zato vrijeme izgradio kompletnu mrežu špijuna, neko ko je imao razrađen sistem uprave sa mnogim tajnim dogovorima, suočen sa raznim vrstama izdaja, ili ucjena, u bici okružen cijelom svitom velikaša i njihovih patnji, a nadsve svojom pratnjom, može završiti tako neobazrivo, pogotovu ako se zna da su i prirodne smrti sultana imale nesagledive posledice na državu, a nekmoli smrt u jednoj bici.
Uvijek je bilo krvavih pobuna janjičara, vojske i naroda, ali nikada i niko nije uspio da sakrije smrt usred jedne bitke! To su uspjeli zaista maestralno uraditi i na taj način spriječiti opšte rasulo u vojsi i paniku, bjekstvo i napuštanje bojišta. Poznati su slučajevi u turskoj istoriji da se skrivala smrt sultana.
Zna se da je Mehmed -paša Sokolović uspješno skrivao smrt Sulejmana drugog veličanstvenog. Isto tako se skrivala i smrt sina Mehmeda drugog osvajača, Mustafe. Zaista je teško zamisliti osvajačke i pljačkaške pohode turske vojske koja osim ovakvih druge pohode i ratove nije imala, koji jesu vođeni sa isključivom željom za pljačkom i plenom, a koji je dijelio sam sultan da bi poslije obezglavljivanja, kad im niko nije mogao ništa garantovati nastavili da se bore i ginu nizašto.
Mnogo je vjerovatnija teza o opšem rasulu i bjekstvu većeg dijela vojske i Jakuba. Isto tako zvuči i razumno teza da je osokoljen ubistvom Murata i vjerom u potpuno protjerivanje Turaka poginuo i sam knez Lazar.I nikako ne treba smetnuti sa uma da su komandanti oba krila srpske vojske preživjeli sukob i povukli se sa glavninom svoje vojske.
Nastaviće se...
(Autor je profesor istorije i direktor Izdavačke kuće "Jerusalim" iz Bara)
