Zapečaćena sudbina Đukanovića i lopovske partije
PIŠE: Boško Vukićević
Pobjeda opozicionih snaga na opštinskim izborima u Nikšiću je istorijskog karaktera. Partija autokratije koja je poražena na prošlogodišnjim izborima u avgustu, nakon takvog šokantnog iskustva, izgubila je i jedan od najznačajnijih gradova u Crnoj Gori, iz kojeg su se tradicionalno pokretale političke promjene. Osim toga, poraz DPS-a u Nikšiću je suštinski i u simboličkoj ravni, jer se radi o rodnom gradu odlazećeg diktatora. Priliku da obavljaju vlast u gradu imaće dvije koalicije koje su u partnerskim odnosima na državnom nivou i drugim gradovima.
Međutim, pobjeda opozicije u Nikšiću ipak nije izazvala erupciju oduševljenja kod dobrog dijela građana koji su je glasali, već je radovanje bilo umjereno a u nekim slučajevima i sa gorkim ukusom u ustima. Razlog za takvo stanje stvari je jednostavan: opšte očekivanje datog biračkog tijela je bilo da DPS u Nikšiću ne bude samo poražen, već da poraz ove stranke bude katastrofalnog tipa, tj. takav da stvori uslove za postepeno nestajanje sa političke scene partijskog eksponenta oborene diktature.
Treba istaći da su za pomenuti gorak ukus u ustima kod slobodnih ljudi, nakon njihove suštinski važne pobjede u Nikšiću, dijelom odgovorne i opozicione stranke i koalicije u tom gradu, koje su mjesecima unazad širile tezu o neizbježnom i potpunom krahu lopovske partije odlazećeg diktatora Đukanovića, na osnovu partijskih istraživanja javnog mnjenja. Takva vrsta diskursa je od strane opozicionih partija forsirana i u raznim medijima, a i u regionu, što je u datom političkom ambijentu stvorilo utisak da se kao nepovoljna situacija posmatra svaki scenario koji ne podrazumijeva katastrofu DPS-a na izborima u Nikšiću. Na taj način, pobjeda od krucijalnog značaja za demokratske iskorake naše zemlje dijelom je zamagljena iznevjerenim očekivanjima o ekspresnom sumraku DPS-a.
Što se tiče samih rezultata izbora u Nikšiću, oni su suštinski ostali neizmijenjeni u odnosu na avgustovske, osim što je došlo do značajnog prelivanja glasova iz koalicije ZBNK u koaliciju Mir je naša nacija – Ne damo Nikšić. DPS je ostvario otprilike istovjetan rezultat kao prošle godine, dok se za određenu preraspodjelu snaga između pomenutih koalicija ne može reći da je neočekivana, a razlozi su razni. Prije svega, treba istaći da je jedan od lidera DF-a mjesecima unazad optuživao neke sveštenike naše Crkve, pa i samog vladiku Joanikija, da su svojim ponašanjem i potezima „prevarili narod“.
Takva svakodnevna i izuzetno oštra anticrkvena retorika pomenutog političara je kod određenog dijela biračkog tijela DF-a izazvala negativne reakcije, a vjerovatno i napuštanje tog saveza. Osim ovog neodgovornog i naizgled mazohističkog ponašanja datog partijskog lidera, treba istaći da je prije lokalnih izbora koalicija Mir je naša nacija pojačana novim pokretom čiji su osnivači savjetnici premijera, kao i jednom grupom nikšićkih intelektualaca. Napokon, premijer se par dana prije izbora na jedan prilično neuobičajen način javno ogradio od koalicije ZBCG, čiji je bio predvodnik na državnim izborima. Ima još razloga za pomenuto prelivanje glasova iz jedne koalicije u drugu, a oni će biti tema nekog drugog teksta.
Sada ću se usredsrediti na izostanak očekivano dramatičnog izbornog posrtanja Demokratske partije socijalista. Uporedna istorijska iskustva drugih evropskih društava pokazuju da je malo vjerovatan oporavak partije iz diktatorskog miljea, koja biva poražena nakon više decenija strahovlade, kriminalnog i koruptivnog djelovanja. Razloge za trenutno odlaganje kraha i političkog nestajanja DPS-a možemo potražiti u različitim društvenim okolnostima, ali i nekim politikama nove vlasti.
Imajući u vidu da nova vlast, kako izvršna tako i zakonodavna, ima prvenstvenu odgovornost za što je moguće brži proces razvlašćivanja bivše autokratske partije, moram primijetiti da postoje i određene objektivne okolnosti, na koje ta vlast ne može uticati.
Pod tim prije svega podrazumijevam pandemiju koronavirusa, okolnost koju bismo mogli nazvati višom silom, i koja mora negativno uticati na popularnost izvršne vlasti. Jer, koju god stratešku odluku neka Vlada da donese kao odgovor na ovu globalnu pošast, bilo totalno „zaključavanje“, potpuno „otključavanje“ ili nešto između, ona će kod većine građanstva biti negativno dočekana. Iz prostog razloga što nije uvijek lako pronaći odgovarajući balans između čuvanja zdravlja građana i obezbjeđivanja njihovog ekonomskog prosperiteta. Prirodno je da je takav ambijent politički profitabilan za oponente vlasti, u ovom slučaju DPS-a.
Međutim, pored navedene „više sile“, nije komplikovano dokučiti gdje se nalazi prvenstvena odgovornost za odlaganje sumraka DPS-a: u sporosti i neodlučnosti nove vlasti u demontiranju nakaradnog sistema. Takva neodlučnost naših predstavnika osokolila je kleptokrate da se grupišu, umjesto da se rasture, misleći da za njih još uvijek ima nade. Očigledna je bojažljivost u procesu oslobađanja korumpiranih pravosudnih institucija, koje su decenijama predstavljale udarnu pesnicu za antidemokratske politike diktatorskog režima.
Naše vlasti treba da shvate da se u procesu demontaže kleptokratije u nekim slučajevima moraju suprotstaviti volji i zahtjevima određenih međunarodnih adresa, kada je očigledno da takvi zahtjevi usporavaju demokratizaciju naših prostora i suprotni su interesima države i građana. Oslobađanje institucija je preduslov za najavljena hapšenja i procesuiranja „krupnih riba“ iz oblasti politike, institucija i biznisa, koje su prethodnih decenija obavljale razne kriminalne djelatnosti. Slična argumentacija o neodlučnosti i sporosti u demontaži sistema se može iskoristiti i za odavno obećan, ali još uvijek nepokrenut postupak „čišćenja“ biračkih spiskova.
Poseban osvrt zaslužuje neodrživa, i malo je reći skandalozna, situacija sa državnom televizijom. Ta situacija je u neku ruku i šizofrena, jer Javni servis, pola godine nakon istorijskog pada mafijaškog i diktatorskog režima, svakodnevno brani i zastupa taj oboreni kriminalni režim. Napisao sam o toj civilizacijskoj sramoti i udaru na demokratizaciju naših prostora na desetine tekstova. Ali je moj, očigledno bio – vox clamantis in deserto.
RTCG nije od značaja u kvalitativnom smislu, a i njena gledanost nije velika, ali jeste u simboličkom. Višemjesečna neosvojivost autokratske tvrđave RTCG šalje poruku glasačima DPS-a da nije sve gotovo, da se zarobljene institucije još uvijek drže, kao i da postoji nada za Đukanovića i njegovu partiju. Odgovornost za apsurdno stanje u kojem se nalazi državna televizija, nepoznato u istoriji evropskih društava nakon pada nekog režima, treba tražiti u neodlučnosti nove vlasti (izvršne i zakonodavne), koja još uvijek nije našla načina da specijalnim zakonima i aktima smijeni korumpirana rukovodstva i uredništva RTCG. To je zaista neshvatljivo.
Umjeren poraz DPS-a na izborima u Nikšiću i političko preživljavanje lopovske partije dodatno će izmrcvariti naše društvo i odložiti vremena vraćanja otete državne imovine i prirodnih bogastava. Ipak, sudbina Đukanovića i njegove partije je zapečaćena; oni ne mogu politički preživjeti. Lopovska partija je kupila malo vremena. Slobodni ljudi se moraju potruditi, a prvenstveno nova vlast, da se DPS-u ne ponudi dodatno vrijeme, jer nam je ono dragocjeno.“
( Srpske novine )
