Piše: Krsto Stanišić
Onaj ko pođe na brod pola godine se najčešće tamo pati. Vrijeme mu prolazi sporo, najsličnije kao u zatvoru...
Nama? To prođe časkom... Kako i ne bi? Odeš na posao, pa si ostatak dana slobodan da ga provedeš sa djecom na igralištu, drugovima u kafani ili sam u nekoj svojoj razonodi...
Onome kome se dijete rodilo te davne 1999., ove 2019. puni ravno 20 godina!
Pogledaćeš ga/je i reći, "o, Bože, kako vrijeme brzo leti"!
A kad malo staneš i razmisliš - vidiš kako je to u stvari dvadeset dugih godina od: - herojskog otpora vojske SR Jugoslavije protiv genocidnog NATO okupatora; - lavovske borbe par desetina momaka na Košarama protiv nekoliko hiljada šiptarskih terorista pomognutih francuskim legionarima; - Miloševićevih predviđanja o sudbini SR Jugoslavije; - poslednjeg jedinstva srpskog naroda; - smrti Milice Rakić (3), Julijane Brudar (10), Miroslava Kneževića (14), Olivere Maksimović (13) i još preko tri hiljade nevinih žrtava za koje još niko nije odgovarao; - rušenja "nevidljivog" F-117a; - okupacije Kosova i Metohije od strane šiptarskih iredentista koja je "došla" kao rezultat NATO agresije; - svih gore navedenih stavki koje su bile uvod u najveću sramotu "moderne" Srbije - 5.oktobar.
Stari su govorili "i nogom u zadnjicu je korak naprijed", ali je ovo daleko od ikakvog napretka.
Unazađeni smo lošim i poltronskim rukovodstvom.
Od lošeg oca i još gore majke, ambasade nam određuju spoljnu i unutrašnju politiku...
