Bratstvo Đukanovića (3): Britva i vladika Rade
Piše: Dragiša Šoć - hadžija
(Nastavak)
Sav srećan, Đuro se ujutro prije sunca spremio da sa perjanicima krene put Čeva! Na njemu je bilo oružje: puška, dvije kubure i nož.
Kod Pišteta Bajičkih Đuro sa puta svrati da mokri, a kako je bio sujeveran, on ostavi oružje pored puta. Istog trenutka grunuše puške perjaničke i smrtno ga rane, ali iako pred izdisajem on uspije da perjanika dograbi za perčin i iščupa mu punu šaku kose, a perjanika Todora Mušikina uhvati za ruku i odgrize mu prst. Tu ga savladaju rane i pade, ali se i dalje grčaše i od života nikako da se rastavi.
Priđe mu Todor Mušikin, napipa mu britvu iza pasa i sa njom ga prikolje. Tako završi Đuro Gorčinov, nekada veliki i znameniti junak, koji je potom zbog neugasive sujete, ogromne želje za prvenstvom i nesavladive strasti za glavarstvom usmrtio rođenog sestrića i njegovu glavu odnio turskom begu Mušoviću dokazujući mu lojalnost.
Čudna je sudbina ove britve, a i dokaz da se u životu sve vraća i plaća! Todor Mušikin je svo oružje koje je imao Đuro, odnio i predao vladici Radu, ali britvu je iz nekog razloga zadržao.
Kada je poslije nekog vremena zbog odlaska nekih Pipera u Skadar vladika naredio da se Todor Mušikin i njegova dva brata zajedno strijeljaju, među perjanicima koji su to izvršili bio je i Milić Grujičin Đukanović, čuveni junak i harambaša koji je operisao po Hercegovini i sve do Zvornika i Vlasenice.
Poslije pucanja on priđe i vidi da Todor još daje znake života, opipa ga i nađe onu istu britvu koju ovaj zadrža poslije ubistva Đurova, te je uze i sa njom prikolje Todora koji završi na isti način kako je sam uradio sa Đurom.
Kasnije Milić ispriča vladici sve u vezi sa britvom, a ovaj mu reče: "Miliću ta britva ne pripada tebi no muzeju!"
Ne zna se ništa dalje o njoj, jer joj se gubi trag po vladičinoj smrti! Po dolasku knjaza Danila na presto on primi u perjanike Rada Đurova koji imaše tada samo 16 godina. Ovim je htio da ublaži pogubljenje i događaje poslije toga, jer su Đukanovići prijetili da će za osvetu uzeti glavu najboljega Petrovića, osim knjaza, a zbog ovoga su Vidak i Pejo Đukanović i dolazili na Cetinje.
Knjaz Danilo da bi umirio Đukanoviće i da bi se cijela priča završila ,uredi da se njegova sinovica Kuse, uda za Vidaka, sinovca Đurova.
Na poklon im napravi kuću na Čevo i dade mu kapetanstvo čevsko.
Kasnije je po oslobođenju Nikšića i knjaz Nikola darovao kulu Osmana Džidića i postavio ga za komandira nikšićkog bataljona, a njegovog rođaka i sina Rada Đurova, koji je do tada bio perjanik - za plemenskog kapetana u Rudinama Nikšićkim, a docnije za oberkakapetana četiri kapetanije.
Odlikovan je Obilića medaljom i Đurđevskim krstom kao i sa koš mnoštvom drugih medalja. Bio je cijenjen i poštovan u cijeloj Crnoj Gori i smatran za jednog od najumnijih i najpravičnijih glavara.
Sami gospodar ga je često slao da u ime njegovo presuđuje i rješava sporove bratstveničke i plemenske! Umro je u najdibljoj starosti, u 95 godini u Nikšiću.
O ovom događaju po cijeloj Crnoj Gori kolale su razne priče. Neki tvrđahu da se Đuro nikad nije odmetao, neki da se sam ubio, neki da su ga perjanici uhvatili u Rudinama Nikšićkim, ali ovo što sam napisao je svedočenje Đurovog unuka Đura Radova Đukanovića.
(Autor jer Učitelj istorije u penziji i direktor Izdavačke kuće "Jerusalim" iz Bara)
