Crnogorci ne ljube lance

PIŠE: Dragutin Dašo Durutović, advokat

Mnogo je vode proteklo od kada sam najprije čuo, a kasnije i sam ko zna koliko puta pročitao Nenadovićevu priču iz Rima, kada su Mitropolitu Petru II Petroviću ponudili da cjeliva časne verige - lance kojima je bio vezan Sveti Petar, da je isti odbio sa riječima „Crnogorci ne ljube lance“! 

Još više vremena je proteklo od tada , od toga događaja, stari latini su davno kazali Tempora mutantur et nos mutamur in illis, vremena se mjenjaju i mi se mjenjamo u njima. 

Naravno svako vrijeme nosi svoje breme, ali svako od nas nosi i genetski i duhovni kod svojih predaka, ono što su Njemci nazivali „Anenerbe“.

Kao mali u mom rodnom Nikšiću, sa prvim obrisima svijesti počeo sam da saznajem ko sam, što sam i od koga sam. Majka mi je uvijek govorila, pazi dobro šta radiš, znaš li čije ime nosiš! Tada sam uz gusle i živo predanje čuo ko su i kakvi su Crnogorci i Brđani, te ostala plemena.

Imao sam čast da u krilo sjedim najvećim bardovima epske pjesme i najpoznatijim guslarima. Od njih su potekla moja prva saznanja. Naravno i od mojih roditelja koji su imali šta da mi prenesu, prvenstveno iz naših porodica. 

Na zidu je visio levog „gaser“, ordenje mojih predaka, izblijeđele gotografije iz radionice Milića Obrenovića iz Nikšića na kojima su stasiti brkati Crnogorci sa grbovima na kapama i levorima za pas. Podigao sam se u tom miljeu i do danas ostao u njemu. 

Moj mit o Crnogorcima se naravno kroz vrijeme i odrastanje mijenjao. Doselio sam u Bar, gdje nisu mnogo znali o tome, posebno o guslama i narodnim pjesmam. Sve je to ovdje bilo strano, bio sam podsmjevan, ovdje sam u kućama gledao druge fotografije, najčešće Josipa Broza.

Čak sam bio ismijan što sam donio vaskršnja jaja, jer su se tada slavili samo prvi maj i 29 novembar. No, vremena su bila kako se to danas kaže tranziciona, i ljudi su se iz raznog razloga mijenjali. Ja nisam! Ostao sam isti onaj dječak iz Nikšića sa pogledom na gusle i na staru tradicionalnu Crnu Goru kakvu su mi u nasljeđe ostavili moji preci.

Nisam uzeo glijeto da „šaram“ i prepravljam grobove predaka. Kažem vrijeme prolazi i onda naiđem na snimak kako se ljubi slika predsjednika vlade ili republike. I to na Cetinju! Zamislite, u čuvenom gradu „đe nije mogla 500 godina kročiti turska noga“. Kakva mitomanija! Turci su slavna i jaka vojska, ulazili su u Beč, ali to nije tema ovog pisanija.

Dakle, ljubi se slika gospodara, pada se pred njom, metanije se vrše kao pred ikonom. Sjetih se one priče sa početka: šta bi sa Crnogorcima koji ne ljube lance, gdje nestadoše, ko ih pokopa, ko ih iskopa, ko im zatrije nasljeđe i grobove, ko im sklesa sa spomenika ko su i što su? Ko im izbrisa ćirilicu, ko im mače krst sa čitulje i groba? 

To su pitanja koja teško mogu naći odgovore.  U međuvremenu se vratim na „Primjere čojstva i junaštva“, kad tamo svega 30-tak priča. Više arbanaških nego naših. Doduše Marko je pominjao samo podvige Kuča i Arbanasa, Crnogorce nije pominjao , ali ... 

Idem dalje, kad neki dan u mom Nikšiću aplauz! Frenetično aplaudiranje i uzvikaivanje vođi, uz vrisku i oduševljenje. Opet se pitam šta je, da li je moguće, koliko puta ću postaviti sebi to pitanje ? Pa u tom Nikšiću na trgu je bista Čupićeva koji se smije kad u njega pucaju italijanski vojnici, oko te biste padaju sadašnji pripadnici vlasti i njihovi podanici, čak i ovi što pljeskaju pred bolnicom u Nikšiću...

Pitam se kao onaj nesretni Milutin u kultnom filnu „u ime naroda“ - kada kaže "sve mi se čini da je ođe neko lud, a ja nisam“.

Da ne budem pogrešno shvaćen, Ljuba Čupića sam uzeo samo ilustrativno, hrabrost mu niko ne može osporiti, ali ja sam na suprotnoj strani od njegove ideologije zbog koje je izgleda uzalud dao život. 

Šta reći, mnogo je bilo primjera nečojstva i nejunaštva na koje sam naišao. Nije nikšićki slučaj aplauza koji je čisti „Stokholmski sindrom“ (zbližavanje otmičara i žrtve, prim.aut) - jedini. On me je samo podsjetio na sopstvenu savjest da se upitam, ko me to slagao ili Nenadović ili Miljanov ili čak možda i nijesu, ali je tranzicija učinila svoje.

Da li je naša istorija mit, da li od takvih ljudi i junaka nastaju ovakvi poltroni i jadnici, da li je moguće sve ovo što nam se dešava ? Moguće da slavna i jaka turska vojska nije mogla osvojiti Cetinje, ali eto osvoji ga nekoliko stotina evra pred izbore, ljube se slike gospodara (za male pare).

A što se tiče lanaca, opasnija su ta današnja vezivanja za srebroljublje i vlastoljublje od bilo kakvih bukagija...

Hristos Voskrese !