Demoni kao pečurke, Satana skriven iza ikona
Piše: Protojerej Jovan Plamenac
Tekstom „Lovac na tuđu muku – Žikina zlatna voda i bela magija“ na IN4S-u, kojim je pokazao da reporter u njemu nije zarđao, Mišo Vujović je otvorio jednu temu koja je sveprisutna u našem narodu a u medijima, i uopšte u javnom govoru, sasvim neprisutna. Dakle – problem magije.
Da li postoji Đavo (Satana, Lucifer)? Da li je to nekadašnji arhanđel Denica? Da li postoje demoni? Da li su demoni bivši anđeli, koji su otpali od Boga?
Ako vjerujemo u Boga, da Bog postoji, onda bi trebalo i da Mu vjerujemo, da vjerujemo njegovim riječima i djelima zapisanim u Jevanđelju. Isus Hristos, Bog naš, na puno mjesta u Jevanđelju govori o demonima i jevanđelisti su zapisali više Njegovih obračuna sa njima.
Lukavi, Laž i Otac laži, svetootački su nazivi za Satanu, izvedeni iz osnovnih svojstava njegovog bića. Vrhunac njegovog djelanja je da uvjeri ljude da on ne postoji.
Primjera radi, pravoslavni mitropolit Antonije Blum, doktor medicinskih nauka, vojni hirurg, koji se upokojio 2003. godine, kaže:
„Za savremenog čovjeka, naročito vaspitanog u nereligioznom ili antireligioznom svijetu, teško je da prihvati misao o tome da zaista postoje mračne sile – ne samo zamračene oblasti u našoj sopstvenoj duši, već mračne demonske sile. A ipak, imamo svjedočanstvo velikog broja ljudi, hiljade svetitelja, koji znaju iz iskustva i upoznali su se sa postojanjem demona.“
O demonima, zlim duhovima, uče islam i druge religije. Neke sekte njeguju kult Satane. Demonima obuzeti ljudi žive u silnoj muci; oni žive pakao još u ovom životu. Oni su oko nas, ili smo sami u tom stradanju.
Bezmalo svi ljudi sa ovih naših prostora koji su zapali u taj problem dolaze kod Svetog Vasilija Ostroškog, ištući pomoć, olakšanje svojoj duši. Dolaze mu i iz inostranstva, mnogi.
Kako su ovi ljudi dospjeli u to stanje? U najvećem broju slučajeva, imali su neki problem: psihički, tjelesnu boljku, materijalni problem, problem u „ljubavi“… i otišli su kod vračare nadajući se pomoći. Čuli su taj i taj, ili ta i ta mogu da pomognu, da „nešto znaju“. Preporučila im ih je dobra prijateljica. Ili su ih, kao djecu, njima odveli roditelji, baba…
Pod žargonskim pojmom vračare podrazumijevamo: proricače sudbine, odže koji „rade zapise“, žene koje „salivaju stravu“, iscjelitelje opšte prakse, bioenergetičare i srodne im reiki terapeute (reiki prevara i kod nas postaje sve masovnije stradalište ljudskih duša, posebno otkako ga je promovisao Novak Đoković), vidovnjake, astrologe, gatare tarot i drugim kartama, učitelje joga i drugih istočnjakih meditativnih tehnika, crne i bijele magove (svejedno) i svu plejadu sličnih prevaranata. Ne malo je vračara koje čovjeku kojeg prvi put vide kažu i najveće njihove životne tajne i tako pridobiju njihovo povjerenje. Ishodište moći svih njih je u službi demonima.
U početku, kao po pravilu, čovjeku nakon odlaska kod vračare biva bolje. To ga utvrdi u ispravnost njegove odluke. Ali, poslije izvjesnog vremena ova zabluda uzima danak: čovjeku postaje sve gore i gore, ima strahove, noćne more, neobjašnjivi nemir, život mu pođe niza stranu. Onda se on sjeti Svetog Vasilija.
Ovi ljudi kod vračara idu očekujući ozdravljenje ili rješavanje drugih problema bez sopstvenog truda. Kada se to ne dogodi i kada postradaju, sa istim očekivanjem dolaze kod Svetog Vasilija. Od Svetog Vasilija očekuju – magiju. Malo njih je spremno da promijeni svoj život, da ga nastavi u jevanđeljskom trudu. Isto tako, malo njih ima osjećaj da je to grijeh. Neki idu malo kod vračara, malo kod Svetog Vasilija.
Granica između vjere i sujevjerja je gotovo neprimjetna, kao ne rijetko i između genijalnosti i ludila. „Ja sam veliki vjernik“, koliko samo puta smo čuli. A, u stvari, tačno je da je on „veliki sujevjernik“. Takav čovjek umjesto da se napaja na riječi Živoga Boga, život traći u praznovjerju „valja se – ne valja se“.
Mnoge vračare svoje „ordinacije“ ukrase krstovima i ikonama. Neke idu i u crkvu. Ljudi koji su došli kod njih za pomoć znaju i da ima prevaranata, ali kada vide ikone… Pa još kada im taj ili ta kod kojih dođu kažu da imaju blagoslov za to od nadležnog episkopa… Pa im kažu da odu kod Svetog Vasilija… To su istinska djeca Oca laži, služitelji Lukavoga.
Demon ne ulazi u čovjekovu dušu silom. On ulazi u nju uz saglasnost čovjeka. Ovu saglasnost čovjek „potpisuje“ tretmanima kod vračara, ali i svojim raskalašnim životom, bludničenjem, drogiranjem, pijančenjem i drugim rigidnim zloupotrebama slobode koju je dobio od Boga. I Bog neće demone istjerati iz čovjekove duše bez njegove saglasnosti, pa ni preko Svetog Vasilija Ostroškog. Ali ta saglasnost mora biti djelatna, ne deklarativna. Tu nema „abrakadabra“, nema magije.
Postoji samo trud istinskog poslušanja Bogu. A to poslušanje ispoljava se istinskim pokajanjem, preumljenjem, sagledavanjem svojih grešaka i borbom da se one više ne čine.
Poslošnošću Bogu, bogougodnim životom, čovjek svoju dušu čini ambijentom nepodnošljivim demonima, kao i što je svojim sagrješenjima, ubrljanjem, čini ambijentom koje nije mjesto za obitavanje Savršeno čistome. Naša stradanja u duhovnoj ravni, naša sagrješenja, odražavaju se na stanje naše psihe. Ove poremećaje u našoj psihi registruju psihijatri. Oni, tražeći im uzroke, ne ulaze u naš duhovni život. Naravno, nije svakom poremećaju u psihi uzrok duhovne prirode.
Zbog saradnje sa demonima koju uspostavi neko od njenih članove, postradale su mnoge porodice, mnoge su se raspale.
Još je Sveti Vasilije Veliki, u 4. vijeku, napisao set molitava Bogu za izbavljenje onih koje muče nečisti duhovi. I danas, kada ih sveštenik čita, demoni se u čovjeku projavljuju na razne načine: kricima od kojih se ledi krv u žilama, glasovima koji nijesu od tog čovjeka, pa i životinjskim, nanošenjem bolova tom čovjeku…
Vračare su na ovim prostorima uznikle kao pečurke, ona barska vještica iz „Gorskog vijenca“ se rastrančila kao troskot. Stradanje koje one nanose narodu veće je od bilo koje nama znane epidemije. Njihovim duhom nadojeni su, na primjer, crtani filmovi koji djeci, u njihove nevine duše, upumpavaju magiju kao nešto normalno. Taj duh, vidimo, preko reiki i sličnih terapija ušao je i u zdravstveni sistem Srbije…
A mi o ovom problemu ćutimo. Ćutimo da nam se oni koji ne znaju za Boga, pa i nabijeđeni stručnjaci za Boga i Božija pitanja, ne bi smijali. Svojim ćutanjem mi smo na poslušanju njemu, kojem je izuetno važno da ljudi misle da on ne postoji.
