Dritan je bitan - za održavanje Milove državne građevine!

PIŠE: Emilo Labudović

Što čovjek gazi sve dublje u rijeku života, svjesno i nesvjesno sve više ima potrebu da sjećanjima na prošlost, na djetinjstvo i mladost, drži glavu iznad vode i da se, kao topac za slamku, drži za najdraže uspomene. Osluškujući eho tih vremena, sve češće čujem glas pokojne majke i njenih priča kojima mi je, dok su napolju bješnjeli vihori snijega, prizivala san na oči. Među brojnim bajkama i pričama koje su njenim kazivanjem poprimale snagu koju napisane nikad nijesu imale, posebno se sjećam one o „Tamnom vilajetu“. Priča govori o pustinjskom karavanu koji je na svom putu zabasao u „tamni vilajet“, gazeći po nekom kamenju.

Dok su se batrgali putem, začuli su glas iz mraka: „to kamenje koje gazite ko ponese – kajaće se, ko ne ponese – kajaće se“!. Neki su razmišljali da je, kad će se već kajati, zaludno nositi kamenčuge, dok su drugi, vođeni znatiželjom, odlučili da ponesu makar po jedan, čisto da vide čime je to kamenje vrijedno kajanja u obje varijante. Kad su izašli na svjetlo dana, otkrili su da je riječ o dragom kamenju. Oni koji nijesu ponijeli, kajali su se što ne uzeše makar jedan, oni koji su ponijeli, kajali su se što ne uzeše makar još jedan.

Sjećajući se te priče, sve češće mi se nameće poređenje sa aktuelnom političkom situacijom nakon izborne „pobjede“ i zavrzlama oko formiranja nove vlade. Jednostavnije rečeno: ko ne uzme Dritana – kajaće se, ko ga ne uzme – kajaće se! Da je Dritan bitan, znalo se čim su se zbrojili rezultati, ali da su njegova četiri mandata važnija od ostalih 37 do mjere koja znači ucjenu tipa „uzmi ili ostavi“ izmicalo je ne samo političkoj već i elementarnoj zdravorazumskoj logici. Ali, politička praksa i u mnogo srećnijim državama zna i za takve primjere „vrednovanja“ izbornog rezultata kada je jezičak na vagi skuplji i od same vage. Ono što čudi je slijepa vjera onih koji u horu ponavljaju „ili Dritan ili kam bek Mila i familije“ ne vide da istu ucjenjivačku snagu ima bilo koji poslanik sa većinske liste „kota 41″, i da je svaki od njih, u bilo kojoj situaciji, za izbor i opstanak Vlade bitan ništa manje od Dritana i Jelušićke mu. Ta neumoljiva izborna i politička matematika, međutim, gubi se u kakofoniji koja prati igrokaz oko izbora nove Vlade i svodi se isključivo na Dritana i njegovu bitnost.

Ali, i od te same „bitnosti“ koja je nesporna (taman koliko i bilo čija sa pobjedničke liste) bitnija je unaprijed definisana i „neupitna“ (što bi rekao Milo) pozicija za koju je Dritan bitniji od svih drugih. Sektor bezbjednosti ili ništa, kojeviteza Dritan i „dritančići“ jer je on i samo on bogomdan za tu namjenu i samo on je dovoljno prijatelj Crne Gore koji će je spasiti od zakletih dušmana iz lijevog skupštinskog krila koje dijeli sa njima. Samo je Dritan dovoljno prozapadan, pronatovan, proevropski, da obezbijedi sigurnost Milove državne građevine, da joj ni cigla ne zafali. U protivnom, eto Mila opet.

Kao neko čiji su prađedovi i đedovi ovu istu Crnu Goru otimali i grobovima branili od njegovih prađedova i đedova (nije po srijedi nikakva nacionalistička pizma već puka istorijska istina koju čak ni Šerbo ne može da porekne) pitam se kako smo kao narod i kao država opstali bez Dritana? Kako je Crna Gora, koja traje evo vjekovima, status „vječne“ stekla tek sa Milom i Rankom, a definitivno potvrđena Dritanom? Kako je uopšte opstala pored ovoliko neprijatelja koje je sama „rodila“ i koji su joj i sada tolika opasnost da je samo Dritan može sačuvati?

Dritan je, na prvi pogled, simpatičan momak. Drčan, okretan, elokventan, obrazovan, nasmijan, rođen za šou na političkom „stejdžu“, ali čak i da ga zamislim na bijelom konju ne mogu da ga doživim kao viteza koji spasava i budi „trnovu ružicu“ iz stogodišnjeg sna. Čak i kada, onako skrušeno i skromno, prizna kako je sposoban i spreman „da nam se nađe i da nam učini“ prihvatajući se bremena odgovornosti koje samo on može da iznese. U tu njegovu sposobnost me nije ubijedio ni mandatar koji se, mimo svih hrišćanskih kanona, baci kamenom na one koji ga nosiše na ramenima i odreče ih se. Jer, da je Dritan dokazani „ekspert“ za bezbjednosni sektor znao bi još poneko osim mandatara. Čulo bi se u Skupštini, pisalo bi u novinama, pričalo bi se po gradu; „mala“ je toliko mala da se u njoj zna koliko ko kvarnih zuba ima a kamoli ko je za šta „ekspert“. Ali, evo, dozvoliću sebi da sam neznaven i neobaviješten i da mi je možda promakla činjenica da je Dritan bitan i po tome a ne samo po činjenici da može da ucjenjuje.

Kako god, ko uzme Dritana – kajaće se, ko ga ne uzme – kajaće se takođe. A kad se vratim priči sa početka ovog teksta, još kao mali shvatio sam da su se, ipak, manje kajali oni što poniješe makar jedan kamen. I tako, između Mila koji je, navodno, otišao i Dritana koji je za to da se na Milovo ni sjenkom ne baci, biram Dritana, šta god to značilo i šta god to donijelo. A kajaću se, znam pouzdano.

(IN4S)