I diktator broji sitno, okovi DPS-a su (s)pali!

PIŠE: Momčilo D. Pejović

Od dolaska sa ulice „mladi(h) lijepi(h) i (još) pametni(h)“, preuzimanja i trajanja njihove vlasti sve do ovih parlamentarnih izbora od 30. avgusta 2020. godine, kada su konačno i na jedvite jade „predali“ vlast, trajala je i moja usamljenička - slobodnoga strijelca borba protiv njih i njihovih visokoh partijskih i državnih funkcionera i posebno protiv njihovog šestostrukog premijera i dvostrukog „predsjednika svih građana“.

Iako ima još drugu polovinu od drugoga predsjedničkog mandata nadam se da ga neće uspjeti okončati, jer će morati prije toga od odgovornosti bježati - napustiti ne samo politiku, liderstvo u stranci i državničku funkciju nego i državu, njegov „mnogo voljeni Montenegro“!

Dakle, moja borba protiv njih i njihovog odnarođenog režima trajala je koliko i njhova vlast tri decenije i to samo perom-olovkom i objavljenim tekstovima kojih je po broju 300, gle slučajnosti jubilaran broj! Naravno, borba je bila neravnopravna i za mene veoma teška i dugotrajna, ali ipak uspješna, jer sam makar dao dio svojih umnih i fizičkih snaga da se suprotstavim D(R)PS-ovoj sili i politici, ekonomiji i kulturi, nauci i obrazovanju, ujedno karakterišući jedan diktatorski režim koji je iscrpio snagu svim
građanima i sopstvenom narodu Crne Gore.

Dugo, veoma dugo čekao sam ovaj dan kada će „predsjednik svih građana“ konačno
otići na smetlište istorije i ujedno pasti kao „trula kruška u poznu jesen“! A tekst sa sličnim naslovom ili motivom sam među prve napisao još daleke 1990. ili 1991. godine, mada ga nijesam sačuvao već je ostao u tadašnjem omladinskom listu „Pokret“!

Navedeni tekst je dostavljen lično uredniku - redakciji za objavljivanje, naravno sa svojeručnim potpisom. Ostalo mi je (ne)poznato da li je objavljen, ali u njemu, sjećam se dobro završne rečenice, stoji jasno da će Milo Đukanović konačno pasti kao „(pre)zrela kruška u poznu jesen“! Od tada je počeo „pritisak“ na mene lično i moju stručnu i naučnu karijeru u Istorijskom institutu Crne Gore, koji trajao i još traje i danas iako sam već tri
godine u penziji.

Održao se šestostruki premijer i dvostruki „predsjednik svih građana“ na vlasti mnogo duže nego sam očekivao, ali je na kraju, ipak, kao i svaki diktator pao opijen i oboren svojom sopstvenom i nezajažljivom željom za vlašću. Njemu je vlast bila najveća strast, koja ga je na kraju i oborila na politička pleća i ostavila da sada leži u brlogu afera kojima je i sam kumovao, a mnoge je vrlo vješto konstruisao i iznjedrio.

Sada mogu konačno da sebi dam odmora i ostavim se pisanja tekstova na raznorazne anomalije u crnogorskom društveno-političkom životu, teme i ličnosti kojima sam  popunjavao mozaik jedne političke vladavine od generacije, koja je došla sa ulice, tzv. „mladi, lijepi i (još) pametni“ i uskočila u fotelje, a onda počela borbu „ mi znamo kako“
i „za bolji život“ sa pljačkom naroda i rasprodajom državnih resursa i uništavanjem svega čega se dotakla a u sopstvenu korst i enormno lično bogaćenje bogaćenje i nezapamćeni nepotizam u zapošljavanju.

Pored svih obmana i prevara, kupovine ličnih karata i raznoraznih mahinacija sa kojima je dosadašnji režim vješto baratao i kalkulisao po prvi put „ujedinjena“ opozicija sa tri kolone uspjela je da najbrojniju političku partiju pošalje u opozicione klupe.

Bila je to velika, čista i časna pobjeda opozicije, bez obzira što je u pitanju mala razlika u poslaničkim mandatima. Trebalo se (iz)boriti sa brojnim prevarama i političkim malverzacijama i mahinacijama, kao i brojnim tajnim sponzorima, sa kojima je trodecenijska vlast dobijala sve izbore i imala većinu u parlamentu sa ili bez koalicionih partnera.

Naravno, da u ovoj borbi, ne smije se zaboraviti velika moralna podrška SPC -
Crnogorske pravoslavne mitropolije na čelu sa mitropolitom Amfilohijem i njegovim sveštenstvom.

Još nije sve gotovo!? Dokle god je diktator na vlasti nema slobode za sve građane Crne Gore! Na parlamentarnim izborima DPS je konačno izgubio većinu i odlazi uopoziciju. Naravno, nema mu spasa ni sa svojim koalicionim političkim satelitima i piončićima.

Ostaje da se „predsjednik svih građana“, još dok je na vlasti i dok nije pobjegao, pozove na odgovornost i procesuira za brojne afere o kojima ima već mnogo materijala makar za njegovo lično i njegove uže i šire porodice, kumova i prijatelja materijalno nagomilano bogatstvo koje su „stekali“ baveći se „biznisom“, koruptivnim, kriminalnim ili drugim radnjama i raznoraznim načinima, a omogućujući i svome sinu uprkos konfiktu interesa da sa svojim potpisima na „koncesijama ili tenderima i ugovorima“ dobija
poslove i nezakonito stiče ogromno finansijsko bogatstvo.

Dakle, još nije sve gotovo! Trodecenijski okovi D(R)PS-ovaca na čelu sa
njihovim stranačkim liderom i ujedno „predsjednikom svih građana“, ne i mojim
jer ga odavno ne priznajem, konačno su (s)pali, ali je još ostao na vlasti njihov
nesmjenjivi čelni čovjek koji se mora pozvati na odgovornost i kojega mora sačekati sudbina diktatora kao njegovih vjernih partijskih poslušnika, ulizica, korupcionaša i mafijaša, simpatizera i koalicionih piončića.

Diktator mora sa njima pasti, jer nema potpune slobode za sve građane Crne
Gore, koji su živjeli u politički okovima D(R)PS-ovaca i ekonomskom siromaštvu bezmalo tri decenije. Režim „predsjednika svih građana“ je bio i ostao odnarođeni režim, koji je ispijao znoj i krv poštenih, skromnih, mirnih, lojalnih i časnih ljudi u Crnoj Gori.

Samo za one koji su mu služili kao posluga, požmirepi, podrepaši, gmizavci
i bili slijepi politički poslušnici i doušnici mogli su se nadati zaposlenju, imati bolje uslove života i radna mjesta u državnim ustanovama - institucijama.

Ni godina dana neće proći a nekad jedinstveni i brojni D(R)PS-ovci izdijeliće se na nekolike manje stranke i dobar dio napustiti stranački život ili će biti (pre)letači (k)od jednih do drugih stranaka.

Okovi DPS-a su (s)pali, i sa njima diktator mora pasti!