PIŠE: Dejan Đurović
Aktuelni događaji oko ustoličenja mitropolita Joanikija u potpunosti su ogolili postojanje čitave paradržave koja već godinu dana nesmetano funkcioniše i na čije postojanje je Demokratski front neprekidno ukazivao.
Ovaj paralelni sistem vlasti posebno je prisutan u pravosuđu i policijsko-bezbjedonosnom sektoru. Ono što je posebno interesantno je da je ovoga puta čitava Crna Gora mogla da vidi da je na vrhu te piramide paralelne moći Milo Đukanović, još uvijek aktuelni predsjednik države i DPS-a.
Međutim, ono što je jako bitno istaći je i to da , iako su kraci ove paralelne države dugi i dosežu jako duboko u državni aparat Crne Gore, Milo Đukanović više nema značajnu podršku među građanima Crne Gore.
Poslije puča u vrhu SKCG 1989. godine ( AB revolucija) i preuzimanja prvo partijskih, a zatim i državnih funkcija u Crnoj Gori, Milo Đukanović je sa svojim saradnicima počeo da stvara jak lični i partijski aparat (SKCG je transformisana u DPS CG u junu 1991.) koji će strpljivo i uporno biti građen 32 godine neprekidne vlasti njega i njegove Demokratske partije socijalista Crne Gore. Vlast u CG će u periodu od AB revolucije ( oktobar 1989. ) i prvih parlamentarnih izbora (decembar 1990) pa sve do raskola u DPS-u (jun 1997.) funkcionisati kao trijumvirat Bulatović-Đukanović-Marović, da bi poslije predsjedničkih izbora na kojima je "porazio" Momira Bulatovića (oktobar 1997.)
Đukanović konačno preuzeo totalnu vlast u zemlji i započeo proces stvaranja neke vrste privatne države koji će ući u svoju završnu fazu poslije Referenduma i osamostaljenja Crne Gore od državne zajednice sa Srbijom (maj 2006. ).
Ovako duga i neograničena vlast jednog čovjeka i jedne partije uslovila je da su svi segmenti državnog sistema bili u funkciji te vlasti, a da su ljudi koji su pokretali čitav taj sistem što voljno, što nevoljno morali biti članovi DPS ili lojalni vladajućoj partiji i njenom vođi. Mnogi od ovih ljudi su, štiteći privilegije i sumnjivo stečeno bogastvo, i poslije promjena 2020. godine ostali odani bivšoj vlasti. Pobjeda opozicije na izborima u avgustu 2020. godine dovela je do izvjesnih promjena,ali sasvim sigurno do nedovoljnih, što se u konačnom i pokazalo.
Neulazak kadrova partija nove parlamentarne većine u Vladu Crne Gore i djelimična nesposobnost i neiskustvo pojedinih ljudi koji su kao nestranačke ličnosti postali članovi nove Vlade dovela je do toga da mnogi kadrovi bivše vlasti nastave da podrivaju državu . Oni su uspjeli da pred nosom nove vlasti stvore paralelni sistem koji već godinu dana uporno opstruira svaki napor da najzad dođe do željenih i neophodnih promjena. Kriza koja je nastala povodom ustoličenja novog crnogorskog mitropolita na Cetinju direktna je posljedica djelovanja sada opozicionog DPS-a, a logistička podrška ovoj akciji došla je od onih djelova državnih i sudskih organa koji su preživjeli pad DPS-a.
Može se reći da ovaj svojevrsni državni udar koji je, sada to znamo, koordinisao Milo Đukanović nije uspio iz dva razloga. Prvi je odlučniji stav, nego do sada, premijera Krivokapića (za koji je tražio i dobio podršku DF-a) da se ustoličenje uprkos svim nedaćama održi na Cetinju. Drugi i najvažniji je izostanak podrške naroda Đukanoviću u njegovim rušilačkim namjerama.
U svojoj namjeri da mobiliše svoje biračko tijelo i u sihronizaciji sa nepromijenjenim dijelovima državnog, bezbjednosnog i sudskog aparata, a u cilu izvođenja državnog udara, Milo Đukanović je pokušao da iskoristi to što je ustoličenje mitropolita Joanikija planirano na Cetinju. Poznato je da je većina stanovnika nekadašnje prestonice Crne Gore suverenistički orijentisana i nije sklona Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Zbog ove činjenice Đukanović se nadao da će odziv za najavljene proteste protiv ustoličenja novog poglavara Mitropolije crnogorsko-primorske biti masovan i izazvati krizu koja će se završiti rušenjem aktuelne vlasti.
Ovakav scenario je propao onog trenutka kada je bilo jasno da je na Cetinju tek nekoliko stotina ljudi. Milo Đukanović je lukav i snalažljiv političar. Došao je na vlast krajem 80-ih godina prošlog vijeka kao mladi komunista uz podršku Slobodana Miloševića, a na talasu borbe za očuvanje Jugoslavije, Kosova i Metohije i prava srpskog naroda u bivšoj Jugoslaviji; Aktivno podržavao srpsku stranu u ratovima na prostoru Slovenije, Hrvatske i BiH; Davao podršku buđenju srpske nacionalne svijesti u CG i pomagao Srpsku pravoslavnu crkvu... A onda je sve ono za šta se zalagao u prvoj polovini 90-ih izdao je u kasnijim godinama. Odbacio komunizam; Okrenuo je leđa Slobodanu Miloševiću i obračunao se sa svojim partijskim šefom Momirom Bulatovićem; Odvojio Crnu Goru od Srbije; Posvađao je sa Rusijom i uveo zemlju u Nato; Predvodio satanizaciju srpskog naroda u CG i na kraju pokušao da otme imovinu SPC u CG... Njegovu dugu vladavinu je obilježio progon političkih oponenata i opozicije. U početku je progonio one snage koje su se zalagale za nezavisnost CG, a zatim kasnije pod udar
