Piše: MILENKO Jovanović
Niko nije tako dobro opisao „podvalu stoljeća“ koja se desila u bosansko-hercegovačkom građanskom ratu kao počivši Pavle Paja Pavlović, novinar i jedan od urednika „Večernjih novosti“.
Oni s malo boljom "memorijom“ sjetiće se da je „bombu“, čija detonacija je tada uzdrmala sve do Vašingtona, aktivirao rijetko daroviti ratni izvještač i pisac Nebojša Jevrić. Izvještavao je tada za čuvenu „Dugu“.
Slučajni susret ovih prohladnih barskih februarskih dana sa Jevrićem u opjevanoj kafani na Topolici, podsjeti me na čika Pajinu priču o Nebojšinom vrhunskom ostvarenju iz zadnje decenije minulog vijeka. O biseru koji je, malo je reći - zapalio svijet.
Naime, kako to Paja znalački opisuje, jedne pijane noći prohibicije u "slobodnim srpskim planinama", u uvo američkog novinara, nesuđenog pulicerovca i honorarnog saradnika CIA, ispričao je Nebojša najveću "tajnu" rata u bivšoj BiH — koji je Srbin silovao najviše muslimanki. Našla se ta podvala stoleća i u jednoj od Nebojšinih knjiga, dakako.
Jevrić je, u svom poznatom farsičnom stilu, za najvećeg "kandidovao" Grubana Malića, junaka poznatog romana Miodraga Bulatovića "Heroj na magarcu".
Amer se nije libio da odmah Grubanovo ime dojavi gdje treba i BiH i ostatak svijeta preplavila je ona poznata potjernica za "srpskim zločincima", sa fotografijama i najosnovnijim podacima.
Tako se, pored Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Milana Martića, Veselina Šljivačanina i drugih (optuženih zbog „zločina“ samoodbrane), našao i Bulatovićev Gruban, bez ikakvih drugih podataka. Ispod (samo) ličnog imena, na potjernici je pisalo: starost — nepoznata, nacionalnost — nepoznata, opis — nepoznat, adresa — nepoznata!
Nepoznat je, dabome, bio i otac Grubanov, ali samo američkom novinaru — doušniku. Drugom Grubanovom "ocu", Nebojši Jevriću, poznat je bio pravi roditelj ovog književnog junaka, Jevrićev zemljak iz Bijelog Polja i književni uzor Miodrag Bulatović, zabilježio je Pavle Pavlović.
Konstatuje u tekstu starom više od dvije decenije Pavlović i da je Jevrić pomalo "razočaran": takav junak i silovatelj, muškarčina nedaleko poznata po dužini muškosti, Gruban je stavljen tek na 23. mesto potjernice.
Valjda samo zato što uz njegovo ime nema fotografije, kao kod drugih. A on, rekli su Jevrićevi pajtoši u kafani gdje se američki novinar "napijao" špijuniranjem Srba, nosi u gaćama "elipton" — ono "srpsko tajno oružje" koje je plašilo okupatore naoružane atomskim projektilima koje se nisu libili da upotrebe.
Imao je tokom turobnih ratnih dana u BiH kreativni i nadasve duhoviti Jevrić sijaset i drugih nevjerovatnih „bisera“, o kojima je dobri čika Paja takođe pisao.
Podvala nadobudnom Amerikancu je, zabilježio je, ipak najveća.
Vrsni majstor reportaže , koji je kraj života proveo u Trešnji ispod Avale podsjetio je tom prilikom na još jednu ratnu anegdotu sa Jevrićem u glavnoj ulozi.
Zapisao je da je čitav globus obletjela vijest o predlogu koji je, na pres-konferenciji, ljutitom srpskom generalu, u vrijeme medijskih podvala Srbima i hrvatskog dima automobilskih guma, dao Nebojša Jevrić — da se Dubrovnik bombarduje iz "kanadera" žitkom kakom! Ipak, veli u svom tekstu Paja, prema ovome sa Grubanom, to je bio pravi — eurokrem!
Zapisao je Pavlović o Jevriću i ovo: U armiji sličnih, bio je najneobičnija pojava u građanskom ratu u Bosni. Omiljen među borcima i ugledan kod njihovih starešina, kretao se svuda gdje se najviše pucalo, a prepoznavali su ga i s leđa, po šlemu na kojem su bila bijelom farbom napisana slova "Ne pucaj, brate!"
Pamtiće se da je kao reporter „Duge“ Jevrić otišao na ratište da napiše izveštaj, a napravio je od toga pravu, autentičnu, vrlo modernu i pomalo iščašenu literaturu, najavljenu već prethodnom knjigom "Srpski rulet".
Jevrićeva Knjiga "Heroj na magarcu putuje u Hag" je, međutim tada bilo nešto sasvim novo. I za samog Jevrića, ali i za svjetsku literaturu. Ono što su ratni reporteri, kao književnici, ostavili čitaocima o ranijim ratovima, iz drugog je "filma". Jevrić je — nešto novo.
Jevrić je patriota, ali ne iz "hlebinske škole" rodoljublja, pa i ne pokušava da morališe, već silnike podvrgava ruglu — a to je jedini način da im se suprotstavi, pošto su na moralne pouke imuni, zapisao je Pavle Pavlović.
Zaključio je u svom osvrtu koji su „Novosti“ publikovale već davne 1998. godine, da „ako se iščašene norme svjetskih moćnika ikada vrate u zglobove morala i prava, Jevrićev Gruban staće uz rame poznatom dobrom vojniku Švejku, s tm što će Hašekov junak, uz našeg Grubana, dobiti oreol nosioca značke primjernog vojnika!“.
Premda ni izbliza nije duhovita kao ona o Grubanu i novinaru – saradniku CIA, potpisnika ovih redaka, dok je sa uzorom iz mladosti ispijao piće u popularnoj barskoj „aščinici“, sjećanje vrati na jednu njegovu svježiju anegdotu. Priču o Peri seljaku, gdje ga je „bez vazduha“ ostavio momenat kada vrli pisac i novinar pita junaka svoje kolumne kako mu se zove ker…. Pera seljak odgovara: “Zove se ker. Nisam mu dao ime. Nemam ti kad“…
I taman da ispriča Nebojši impresije o tom tekstu, a pošto se prethodno pohvalio fotografijom koja prati i ovaj prilog, eto ti Gorana Ćetkovića, predsjednika Udruženja novinara Crne Gore. Zove telefonom. Zavidi, veli, na društvu.
„Nema boljeg živog pera kod nas“ – grmi Ćetković, misleći, naravno, na Nebojšu. Da bi ovaj,skromno, kako ga je Bog dao, prokomentarisao: „Pretjeruje. Ih, spala knjiga na mrzana“. Nadovezao se Ćetko konstatacijom: „Nije to do njega. Reci mu slobodno“.
I bi nam odlično na druženju s Jevrićem, sve dok nam ga sa stola nije „preoteo“ o. Jovan Plamenac, njegov novinarski sabrat i kolega iz „Duge“, i odveo ga put svoje postojbine – Crmnice. Angažujući za taj poduhvat sina Krsta, istini za volju.
Izvjesno je da Nebojša tamo neće smisliti novog Grubana. Ne zato što nema Amerikanaca, već iz razloga jer će se kraj onakvog vina u Boljevićima družiti s čajem, više nego izvjesno.
Takve su bile najave…
