PIŠE: Jovan Plamenac
Opoziciona Bošnjačka stranka novoj crnogorskoj skupštinskoj većini gura u ruke vreli krompir – rezoluciju o genocidu u Srebrenici. To nije uradila prethodnoj skupštinskoj većini, čiji je dio i sama bila. Ta činjenica, svakako, govori o samoj Bošnjačkoj stranci, ali i o upotrebi zločina u Srebrenici.
Bošnjačka stranka je enormno učestvovala u prethodnoj vlasti, uveliko nesrazmjerno izbornim rezultatima: na jednog poslanika imala je jednog ministra. Bila je u poziciji da postavlja uslove prilikom formiranja skupštinske većine, što je iskoristila da svoje kadrove, članove njihovih porodica, pa i druge svoje glasače uhljebi u državnim organima i javnim preduzećima. U ugođaju vršenja vlasti po načelu materijalne dobrobiti za sebe, slizala se sa onima koji su 1992. godine izvršili deportaciju njihovih sunarodnika odbjeglih iz BiH u Crnu Goru, od kojih je većina potom pobijena, i rezoluciju o genocidu u Srebrenici nije pominjala.
Sada čelnici Bošnjačke stranke, s istom prostačkom mudrošću s kojom su u vrijeme prethodne vlasti žarili i palili Crnom Gorom, jer ih je zbog tijesne skupštinske većine zapalo da mogu, novoj vlasti podmeću rezoluciju o genocidu u Srebrenici, kojeg su zapadni globalisti, u opravdavanju svog zločina nad Srbima njihovom satanizacijom, zapečatili kao datost o kojoj se ne smije ni raspravljati.
Srebrenica je u drugoj državi. Dakle, to što se u njoj dogodilo 1995. godine dogodilo se u drugoj državi. Nije Crna Gora Sjedinjene Američke Države pa da soli pamet cijelom svijetu. Prije nego što počne da se bavi događajima van svojih granica, crnogorska Skupština je dužna da posveti pažnju događajima unutar njih.
Puno je tema, pa i iz skorije prošlosti Crne Gore, koje vapiju da izađu iz mraka. Recimo, NATO bombardovanje 1999. godine, sa posebnim naglaskom na djecu ubijenu u Murinu. Zatim, pokolj pravoslavnog življa u čakorskom selu Velika 1944. godine. Takođe i zločin nad muslimanima u Šahovićima (danas Tomaševo) 1924, pa onaj u Baru 1944. nad Albancima sa Kosova i Metohije, naravno i već pomenuta deportacija muslimana (ali i Srba) 1995. godine...
Sve njih potrebno je sagledati trezveno, argumentovano, razmotrivši i uzroke, ne propagandistički. One ne smiju biti tabu, zabranjene teme. Ne smiju biti odlagane za neka druga vremena, za nekog drugog ko će se njima baviti u budućnosti, jer to guranje pod tepih je kao čir koji vremenom nabubri toliko da prsne i zasmrdi.
Mnogo prije nego genocidom nad muslimanima u Srebrenici, crnogorska Skupština trebalo bi da se pozabavi daleko većim genocidom nad sopstvenim narodom u Sloveniji 1995. godine, po okončanju Drugog svjetskog rata.
Pitanje je ne samo civilizovanosti crnogorskih poslanika, nego i njihovog pojedinačnog elementarnog vaspitanja da prije nego i pomenu rezoluciju o genocidu u Srebrenici usvoje rezoluciju o genocidu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u čijem sastavu je bila i Bosna i Hercegovina, sa posebnim osvrtom na logor u Jasenovcu. Nije pristojno baviti se zločinom u kojem je usmrćeno nekoliko hiljada a ignorisati zločin u kojem je usmrćeno nekoliko stotina hiljada ljudi. Priča o genocidu nad muslimanima u Srebrenici, a da se čak i ne pomene genocid nad Srbima u Sarajevu, u Krajini..., pa i samom srebreničkom kraju, u najmanju ruku je tendeciozna.
Naravno, nije na Skupštini da se bavi ovim temama. Ona može da ih otvori, a o njima bi trebalo, sa dokazima, da se raspravi u naučnim institucijama i medijima. Od neophodnosti dokazivanja tvrdnji o zločinima, njihovih uzroka i posljedica, nadasve broja ubijenih, ne smije da bude izuzeta ni Srebrenica. U protivnom, zločin u Srebrenici biće samo alatka za obračun sa Srbima, kao Markale i Račak. Sankcionisanje argumentovanog negiranja genocida u Srebrenici biće što i sankcionisanje neustajanja pri izvođenju crnogorske himne – nasilno sprovođenje neargumentovane, u suštini lažne priče, koja ima kvarnu pozadinu.
Bošnjačka stranka, kad se već ovako napadno, u plitkoumnosti svojih prvaka slavodobitno, javila Srebrenicom, trebalo bi da crnogorskom narodu objasni i neke procese koji imaju veze sa njom.
Na primjer, na kojim moralnim načelima zasniva svoju optužbu da nova vlast proganja njene kadrove uposlene u državnim organima i javnim preduzećima? Da li su ti kadrovi zaposjeli radna mjesta svojom stručnošću? Ili su po osnovu pripadnosti u prethodnoj vlasti posebno povlašćenoj stranci zauzeli radna mjesta kvalifikovanijim i sposobnijim ljudima? Ako im je pri upošljavanju mjerilo bilo stručnost, zašto najveći živi intelektualac bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, akademik prof. dr Šefket Krcić, u vrijeme njihove vladavine nije mogao u svojoj državi da dobije posao? Zašto je njegova porodica u Plavu šikanirana? Zašto je profesor Krcić, na štapu i autobusima, stalno od fakulteta do fakulteta po Bosni i Srbiji?
Profesor Krcić, predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka, bio je javno deklarisani pobornik zajedničke države Srbije i Crne Gore, i sve vrijeme javno se suprotstavljao bezakonju režima Mila Đukanovića. Bošnjačka stranka za to vrijeme zastupala je interes režima a ne interes svog naroda koji Sandžak smatra cjelovitom geografskom regijom. Sandžak je pokradenim referendumom 2006. godine pocijepan na dva dijela. Sada sandžački Bošnjaci žive u dvije države.
Izdaju interesa svog naroda naplatila je benefitima za svoje čelnike, njihove porodice i miljenike. Po prirodi stvari, profesoru etike Šefketu Krciću u tom društvu nije mjesto. Ali to ne znači da njegovo zvanje, znanje i autoritet zbog toga treba ignorisati. Profesor Krcić i njegova porodica i dalje žive u nepravdi u koju su ga uveli politički predvodnici naroda kojem pripada. On je i dalje na štapu i u autobusu...
Upravo se navršilo 40 godina otkad smo se profesor Šefket Krcić i ja upoznali. Interesi muslimana Bošnjaka kojima on pripada i pravoslavnih Srba kojima ja pripadam na ovim balkanskim prostorima, pa i u Crnoj Gori, umnogome su suprotstavljeni. Globalisti, preko ovdašnjih političara, njihovih slugu, izazvali su krvavi sukob između Profesorovog i mog naroda. Ali to nije postao njegov i moj sukob. Štoviše, u surgumima koje sam doživljavao u crnogorskim mejnstrim medijima, tim haubicama režima Mila Đukanovića, pa i nedavno, profesor Krcić svaki put stao je uz mene, kao stub za koji mogu da se pridržim. A mnogi iz mog naroda, pa i od mojih kolega, pa i rođaka, nijesu. Među nama nije ideologija, koja je spojila Ramiza i Bora, nego Ljubav Božija, koja je jedna za sve ljude, koju Bog izliva na sva Svoja stvorenja. I njega i mene čeka „Strašni sud“.
Osnivač i predsjednik Bošnjačke stranke Rafet Husović, u to vrijeme i potpredsjednik Vlade, kada je na Sat kulu u Podgorici vraćen krst kazao je da pored nje više nema volje ni da prođe. Taj krst na Sat kuli je simvol pobjede crnogorske nad turskom vojskom u ratovima od 1876. do 1878. godine. Ovi ratovi vodili su se na teritoriji današlje Crne Gore i crnogorska istoriografija naziva ih Oslobodilačkim. Sada vidim, u komentarima na internetu, da je Bar u tim ratovima – okupiran. Bio je Turski i Crnogorci su ga okupirali? Jesu li to Crnogorci došli u Crnu Goru i silom daleko brojnije i opremljenije vojske domicilnim Turcima nametnuli pravoslavlje?
Posljednjih par decenija muslimanski živalj (Bošnjaci, Muslimani i Albanci) iz Plava, Novog Pazara, sa Kosova i Metohije, najviše iz Rožaja... napadno naseljava Bar, bukvalno ga kupuje. Da li je to okupacija ili oslobađanje Bara?
Zar Rožaje nije jedna od nasiromašnijih crnogorskih opština? Otkud sada Rožajcima taj silni novac za kupovinu toliko nekretnina u Baru? Zar na crnogorskoj Skuštini nije, mnogo prije nego što izglasa rezoluciju o genocidu u Srebrenici, da se pozabavi pitanjem naprasne promjene vlasništva nekretnina, pa i nacionalne strukture u Baru? Tim prije što smo sličnu situaciju ovoj danas u Baru vidjeli na Kosovu i Metohiji prije 50, 40, 30… godina. I vidimo njen epilog. Otkud da u Baru pravoslavnu djecu u školi uče učiteljice sa hidžabom? Otkud iz Bara borci u Islamskoj državi?
Ima crnogorska Skupština ihaha tema koje bi trebalo da raspravi, i da se nausvaja rezolucija, prije nego na red dođe rezolucija o genocidu u Srebrenici.
Režim Mila Đukanovića, čiji sastavni dio je i Bošnjačka stranka, dok je bio na vlasti izazivao je podjele u Crnoj Gori, kako nacionalne tako i vjerske, i stalno ih je podgrijavao. Isto to radi i sada kada je postao „duboka država“. Rezoluciju o genocidu u Srebrenici Bošnjačka stranka izvukla je iz rukava da zlo podjela u crnogorskom narodu ne bi usahlo. Nova vlast, da bi nedavna promjena vlasti uopšte imala smisla, mora te podjele da amortizuje.
Zlodjelo režima Mila Đukanovića izazivanja sukoba u narodu može biti zaliječeno samo otvorenim razgovorima o temama na kojima ovi sukobi počivaju, uz međusobno uvažavanje i razumijevanje, ne nametanjem interesa, nego njihovim usklađivanjem.
Istina oslobađa, kako reče Isus Hristos. Pa i istina o Srebrenici.
