PIŠE: Jovan Plamenac
O proceduri izbora patrijarha Srpske pravoslavne crkve u medijima na prostorima gdje živi srpski narod, još od upokojenja patrijarha Irineja, bilo je puno riječi. Dakle, izbor se svodi na tri kandidata koji dobiju najviše glasova od episkopâ koji čine Sveti arhijerejski sabor SPC, na „apostolski žrijeb“, čin u kojem određeni monah iz Jevanđelja izvlači koverat sa imenom jednog od njih. Podrazumijevajući da u izbornom procesu neće biti spekulacija, od trojice episkopa odabranih voljom svoje sabraće, svojih „kolega“, Duh Sveti će odabrati jednog.
Bog Duh Sveti poznaje svakog od nas, ne kroz našu samosvojnost kojom mi sami sebe poznajemo, nego onakvim kakvi smo bili, kakvi jesmo i kakvi ćemo biti. Tako poznaje i trojicu episkopa SPC koji će ući u „apostolski žrijeb“. I zna ko će to biti. On neće intervenisati u izglasavanju Svetog arhijerejskog sabora, jer tako bi uskratio slobodu episkopima, slobodu koju im je On dao učovječivši ih.
Mi, naravno, ne znamo koga će Duh Sveti odabrati. Ne znamo ni ko će mu biti ponuđen. Ali znamo KAKAV patrijarh je potreban srpskom narodu i Crkvi Hristovoj. Zato ćemo se Duhu Svetome pomoliti da sađe na glavu onog od trojice ponuđenih mu episkopa koji je najsličniji potrebnom nam patrijarhu. Pomolićemo se Duhu Svetome ne da bi ga uvjeravali što je dobro da učini, nego nas radi, radi našeg učešća u kreiranju sudbine našeg naroda, samim tim i naše.
Molimo se Duhu Svetome da se spusti na glavu episkopa koji će da se usprotivi, pa i javno, duhovnim pošastima ovoga svijeta, koje su perfidnije nego ikada do sada, da od njih zaštiti narod, ali i klir, koji je spreman da mu život na tronu pećskih patrijaraha bude život na Golgoti. Patrijarha koji je pastir dobri od Hrista mu povjerenog stada čeka da, poput svetog Jovana Krstitelja, irodima ovog vremena kaže da ne smiju da legalizuju ubijanje djece koja su začeta a nijesu rođena, pa bilo to sredstvima za takozvanu kontracepciju, vantjelesnom oplodnjom, ili abortusom, da im kaže da je to zločin većih razmjera nego da legalizuju ubijanje predškolske djece, ili plavookih, ili bolesnih, ili starih; da im kaže da je brak svetotajinska zajednica muškarca i žene, kako je to Bog predvidio Svojim Promislom, da ne smiju nijedan grijeh, pa ni strašni grijeh muželožništva, istopolnih seksualnih odnosa, da učine zakonitim, da je smisao zajednice muškarca i žene u rađanju djece, ne u zadovoljenju strasti, bludničenju, koje je matericu učinilo neizmjerivim stratištem, da su muško i žensko mladić i djevojka, muž i žena, a ne partneri, kao beslovesne životinje, da je porodična zajednica pred istrjebljenjem i da će, ako ne bude zaštićena, ostati samo u sjećanju, koje će biti izbrisano; da im ukaže na uništenje hrišćanskog duhovnog bića srpskog naroda porobljavanjem školskih programa, medija, kulture, nauke... bogobornom globalističkom ideologijom Zapada, do kojeg ne bi moglo doći ne samo bez njihove saglasnosti, nego ni bez njihovog učešća u tom procesu, da im kaže da su tako i sami postali bogoborci i veći neprijatelji svom narodu od njihovih nalogodavaca, jer su to postali po svojoj volji, a taj zločin je veći od ustaškog u Jasenovcu, gdje su Srbima ubijali tijelo a dušu im pripravljali za Carstvo nebesko, dok oni Srbima obogotvoravaju tijelo u kojem gnji vječna duša; da im kaže da su poslušnici farmakomafije koja na platnom spisku, kao na uzdi, drži mnoge srpske ljekare koji uništavaju zdravlje srpskom narodu, koji su napravili zdravstveni sistem koji ne liječi da bi izliječio, nego da bi liječenje što duže trajalo; da im kaže da su srpski narod, propagandom koju su na njega sručili kao lavinu i zloupotrebom medicinske struke, pozatvarali u kuće i ustrašili ga lupajući ga glavnim vijestima u mejnstrim medijima kao miševe koje su zatvorili u limenu kantu o koju lupaju motkom, pretvorivši njegovo iskonsko slobodoljublje u ropsko maskoljublje; da im kaže da je srpska zemlja Srbinova a ne njihova i da je nipošto ne smiju otuđiti, ni danas Kosovo i Metohiju, ni sjutra Vojvodinu...; da im kaže, pa makar završio zemaljski život glavom na tanjiru bludnice, kao sveti Jovan, a ne da im povlađuje, iskazuje svoju lojalnost tako što će ćutati pred njihovom bogobornošću, dijeliti im počasti, medalje... i na taj način postati jedan od njih, gost na Irodovoj gozbi.
Molimo se Duhu Svetome da se spusti na glavu episkopa koji će za saradnike u Patrijaršiji odabrati ne sluge sebi, nego sluge Bogu; koji će se boriti protiv klanovskog funkcionisanja crkvene zajednice, kako na nivou episkopata tako i na nivou sveštenstva, protiv „duboke Crkve“ koja rađa plodove materijalne a ne duhovne; koji će u kliru afirmisati službu jevanđeljskoj istini, moral i etiku, da bi klir to isto radio u narodu; koji će iz pepela formalnosti svetu tajnu ispovijesti i pokajanja uzdići do onoga što ona jeste – do puta ka spasenju, smisla čovjekovog ovozemaljskog života; koji će se svom svojom snagom, koje će mu Bog dometnuti, potruditi da sveštenstvo, a i prvosveštenstvo, izbavi od klanjanja Zlatnom teletu i kukavičluka, da ga stalno podsjeća na riječi uz koje je svakome od njih episkop, na Liturgiji na kojoj ga je rukopoložio u sveštenički čin, dao da drži u svojim rukama Agnec, Jagnje koje se žrtvuje za spasenje svijeta, za spasenje svakog čovjeka; koji će iscijeliti duboku ranu raskola u SPC koja je nastala raščinjenjem episkopa raško-prizrenskog Artemija, koji će tako pokrpiti hiton pomjesne Srpske pravoslavne crkve; koji će episkope i sveštenike ohrabriti na žrtvu ispovijedanja Gospoda Isusa Hrista.
Srpski narod, kao i Crkva Hristova, u obruču je, opkoljen lukavim i u materijalnom svijetu moćnim neprijateljem. Može Srbin kukavički da ćuti i čeka neprijatelja u kući, sve dok on ne provali njena vrata i utuče ga pod krevetom, gdje se šćućurio kao pacov. Može i da se, vođen slugeranjstvom svojih političkih vođa i defetizmom svoje Crkve, prikloni svojim neprijateljima, što je i te kako aktuelno, i sačuva tijelo koje će ionako, malo prije ili malo kasnije, istrliti u grobu, a dušu im, u strahu za tijelo, preda na dar. A može i da, predvođen svojim patrijarhom, krene u proboj neprijateljskog obruča i spasi si se za život vječni, preživio tijelom ili ne.
Pravdanja da se treba prikloniti protivbožnim i bogobornim moćnicima ovoga svijeta da narod ne bi stradao nije opravdalje, to je – odricanje od Hrista. Stradanje tijelom za pravdu Božiju spasenje je za dušu. Zato se molimo Duhu Svetome da nam podari patrijarha koji će, kao i knez Lazar pred bitku na Kosovu, odabrati ne carstvo zemaljsko nego Carstvo nebesko, ne samo za sebe, nego prvenstveno za srpski narod.
