Kako vladati u uslovima okupacije - primjer Stefana Lazarevića (1)

PIŠE: Dragiša Šoć, hadžija

Njegoš kaže "Ljutu travu na ljutu ranu", ali istorija kao učiteljica života ima odgovore na sva pitanja, pogotovu ako se dovoljno čita i uči.

Kako nas snalazi vrijeme kojemu svaka vlast teško i komplikovano može naći sebe i pružiti adekvatna rješenja, možda se treba okrenuti istoriji. Ja sam riješio da izdvojim jedan primjer savršenog odgovora vlasti, vladaoca na najgore istorijsko vrijeme koje je snašlo Srbiju.

Možda, ko bude razumio i shvatio - i sve prebaci u današnje vrijeme, postane bolji i prihvatljiviji vladar ili vlast u ovoj, u svakom: ekonomskom moralnom etičkom i svakom drugom pogledu  - devastiranoj državi koja se nekad zvala Crna Gora.

Za primjer sam uzeo mog omiljenog vladara Stefana Lazarevića koji je sa 16 godina naslijedio oca Lazara poslije teškog pogibenija vojske i države na Kosovu polju.

Nadam se da ću u nekoliko nastavaka napisati dovoljno da ovaj svijetli primjer vladaoca bez mane i straha, ali istovremeno bogobojažljivog i vjernog čovjeka i njegov jasan i ničim pomućen pogled u budućnost Srbije, može pomoći  kako do perspektivne budućnosti i da se dođe.

Doduše, prvi uslov je da budućnost i sloboda, prosperitet naroda kojim vladaš i rukovodiš STVARNO budu prva i sva ostala briga vladareva.

Nije ovaj bijedni ostatak nekada ponosne i nepokorne Crne Gore u goroj situaciji nego Srbija poslije Kosovske bitke. Samo su joj gori vladari! Špijuni hokštapleri, izdajnici svega i svačega su isti bili tada kao i sada, samo što su ovi jeftiniji i bijedno plaćeni u odnosu kako su onovremene sile - Turska, Madžarska, Austrija, Vatikan..., plaćali njihove mutivode i mutikaše.

Stefan je rođen 1377. godine kao prvo dijete u kući Lazara i Milice. U to doba još uvek su mu prilike obećavale da će biti dobar i uspješan vladar i izgledalo je kao što narod kaže. Najteže mu se bilo roditi....Tako je mislio i otac Lazar pa mu je i dao Titularno ime srpskih vladara Stefan. Majka Milica je je vukla plemenito poreklo Nemanjića, čime je rođenjem već postao prestolonaslednik.

U to vrijeme njegov otac je bio najmoćniji među svom gospodom Srpskom. Čvrstom rukom je rukovodio i razmicao granice svoje države. Do tada Turci nisu ni pokušavali nikve vojne akcije protiv srbije, ali u okolnim zemljama su već uveliko harali, tako da se njihova senka natkrila i nad kolevkom tek rođenog Stefana. Pojedine pobjede srpskog oružja nad Turcima u graničnim i okolnim teritorijama davale su neku maglovitu nadu da se taj Otomanski talas može zaustaviti. Još uvijek su vjerovali da to jeste talas ne shvatajući da je cunami uzimao zalet. Konačno se taj cunami izlio na Kosovo polje na Vidovdan 1389. i razvejao svaku nadu da će se moći vojnički pobijediti. Tada brigu o Njemu, mlađem bratu Vuku i sestri Oliveri koja jedina do tada ne beše udata, pruzima brigu majka Milica. Na sve to morala je misliti i na državu koja je bila pred biološkim nestankom.

U svakom slučaju najbolji su izginuli, ranjeni....Sama i nemoćna suočena sa stalnim ugarskim napadima i pljačkanjima koji su naneli više štete nemoćnoj Srbiji od Turaka na Kosmetu morala se prikloniti jačem. Procijenila je da je to Turska. Zbog toga je prihvatila vazalni odnos koji je bio težak i izrazito nepovoljan po Srbiju. Obavezala se da će im plaćati prilično velik godišnji porez, davati pomoćne trupe turskoj vojsci i svoju mezimicu Oliveru poslati u Bajazitov harem.

To je za neko vrijeme sačuvalo granice njene države i dalo bilogiji vremena da malo povrati broj stavnika i da tek zamomčeni dječaci izrastu u hrabre borce, što će za koju godinu dobro pomoći Stefanu.

Ponovo ističem da su ugarske pljačkaške horde iz godine u godinu i dalje upadale sa velikom oružanom silom i harale po cijeloj Srbiji. Milica je koliko je bilo moguće izbjegavala otvorene sukobe i velike bitke štedeći ljude i pokušavajući sačuvati ih za doba kad se ponovo sakupi dovoljan broj mladih, srčanih i hrabrih ljudi pa da im se otvoreno suprostavi. Ostaje i njen nerazjašnjen i istoriji nejasan stav sa svojim zetom Vukom Brankovićem koji se sa Kosova Polja povukao i gotovo u potpunosti sačuvao ne baš malu vojnu silu koju je u svojim područjima imao. Ima istoričara koji vjeruju da je to dio dogovora njega i Lazar koji je to zahtijevao da bi se sačuvala zemlja ukoliko on pogine.

U takvim očajnim vremenima Stefan je gotovo preko noći sazreo. U okolnostima sveprisutnog krvavog nasilja, opšteg straha, stasavao je u mladića i spremao se da preuzme obaveze i odgovornosti koje podrazumijevaju daleko starije iskusnije i obrazovanije od njega. Jednostavno, sve je to bilo apsolutno neprimjereno jednom tek dozrelom momčiću. Morao se čeličiti, iako je rođenjem dobio sklonosti ka umjetnosti, pisanju, kulturi...

To će mu postati usud koji će ga pratiti dom kraja, ali i stvoriti od njega vrhunskog ritera tog vremena koji će podjednako cijeniti i pero mi mač, i vjeru i silu. U prvim godinama premladi Stefan nije pratio sultana u njegovim vojnim pohodima, ali je imao mučnu dužnost da svoju sestru Oliveru doprati do sultanova harema u Bursi. Bajazitova agresivnost prema neprijateljima i veliki uspjesi na bojnom polju, kao i surovo kažnjavanje svih za koje bi on pomislio da su ga izdali, ili čak da se nisu dovoljno zalagali, uvjerili su mladog Lazarevog sina da je lojalnost Bajazitu jedina mogućnost opstanka srpske nacionalne esencije...

(Nastavlja se)

(Autor je učitelj istorije u penziji)