PIŠE: Dragutin Dašo Durutović, advokat
Više puta sam pisao na tu temu, ali ovaj put iz protesta i to prema obje strane koje su podjeljene u Crnoj Gori, prema Crnoj Gori i onim koji baštine prave istorijske vrijednosti i nasleđe Crne Gore i onima koji baštine neki novi Montenegro koji je suprostavljen tradicionalnoj Crnoj Gori. Dakle, pišem ovo i jednima i drugima.
Prvima, jer ova druge nezasluženo nazivaju komitima, a druge, jer blate i uzimaju uzalud ime komita i komitskog pokreta, te tako brukaju časne ljude i borce za slobodu za razliku od sadašnjih koji brane pozicije i nelegalno stečeno bogatstvo prethodne vlasti.
Nekoliko riječi o komitama, borcima, hajducima koji se javljaju na kraju 19-og i početkom 20 vijeka prije svega na prostoru današnje Južne Srbije (Kosova i Metohije) i Makedonije kao borci protiv Osmanskog carstva koje je bilo pred porazom; Što se tiče Kraljevine Crne Gore, nakon kapitulacije od 25 januara 1916. godine, koju su po ovalšćenju Lazara Mijuškovića, tadašnjeg predsjednika vlade i volje suverena kralja Nikole prvog Petrovića potpisali Petar Lompar i brigadir Jovo Bećir u vladiniom domu na Cetinju. Kapitulacojom Kraljevine Crne Gore ista je okupirana od strane Austrougarske monarhije, gubi status zemlje savezničke koalicije i praktično nestaje kao država. Zato je prikladnije govoriti nikad više 1916., kada je upravo tadašnja vlada prihvatila „sramotnoga ropstva lance“, suprotno današnjim strofama himne Sekule Drljevića.
Poznato je, nakon kapitulacije Crne Gore, nastaju stravične represalije nad stanovništvom i nastupa velika kriza i glad u Crnoj Gori, gdje narodni pjesnik opisuje da je kopriva mnogoga spasila i zato se ona oglasila.
Među najokrutnijim oficirima nove okupatorske vlasti javlja se Franjo Ferjančić, po zlu čuveni austrougarski oficir. Kao odgovor na okupacionu represiju, pojedini vojnici i oficiri vojske Kraljevine Crne Gore se odmeću u Komite i djeluju u malim grupma, najviše veličine voda ili čete i stvaraju komitski pokret u Crnoj Gori.
U knjizi čiji su autori Kordić i Ašanin „Komitski pokret u Crnoj Gori 1916-1918“, koju sam nakon srednje škole pročitao , dobivši je na poklon od svoje majke čija je porodica sa obje strane pripadala komitskom pokretu, popisani su svi komiti u Crnoj Gori. Dakle iz svakog sreza plemena, porodice. Voljan sam ako je neko zainteresovan da mu posudim knjigu radi uvida u istinitost mojih navoda.
Komiti su bili isključivo raniji pripadnici vojske ili žandarmerije, omladinci, ali i stariji koji su se odmetnuli i borili časno i junački za oslobođenje Crne Gore od okupacije. Komiti su svi bili do jednoga pravoslavne vjeroispovjesti, bez namjere da bilo koga isključujem, ali se radi o pravoslavnom stanovništvu tadašnje Crne Gore, o čemu svjedoči popis komita. Komiti su ikazali veliko junaštvo i dali veliku žrtvu, a oni koju su bili uhvaćeni od austrougarskih vlasti su bili mučeni i ubijani na najsvirepiji način.
Nakon Prvog svjetskog rata i oslobođenja, te ujedinjena i stvaranja nove Kraljevine SHS, jedna grupa oficira i vojnika bivše Kraljevine Crne Gore potpomognuta uticajem i lobijem iz Italije je na Božić 1919. podigla bunu i tada nastaje Božićna pobuna, koja se nije mnogo proširila izvan Cetinja i Nikšića i došlo je do oružabnog sukoba između Zelenaša i Bjelaša te žrtava na obje strane.
Sa stanovišta nove države te akcije su bile akt napada na državu i terorizam, a sa stanovišta pobunjenika je bio patriotski čin vaspostavljanja stare kraljevine i povratka kralja Nikole na presto. Taj scenario nije bio moguć zbog međunarodnih okolnosti, unutrašnjih prilika u Crnoj Gori, gdje je većinsko stanovništvo željelo novu državu, ali ovaj pokret iako je brzo ugušen trajao je dugi niz godina. Bilo je zločina na obje strane, doduše pobunjenici su se odmetnuli i djelovali u ilegali kao hajduci i komiti pa su sebe opet prozvali komitama,potpuno neopravdano, jer su djelovali tako da su napadali ugledne ljude, domaćine, ubijali narodne prvake, pljačkali pucali na vojsku i žandarmeriju te izazivali žestok otpor istih.
Pomenuću samo ubistvo inženjera Milovana Mijuškovića , koji je bio pristalica ujedinjena ,ali sa duge starene i ubistvo majora Šćepana Mijuškovića i njegovog brata Stevana u selu Povija u Pješivcima od strane žandara koje je predvodio Milan Kalabić, koji je kasnije odgovarao za ovaj zločin pred sudom Kraljevine Jugoslavije.U kući majora Mijuškovića se našao i moj prađed po majci Šoro Jelić, perjanik-zelenaš, koji je pukim slučajem spasio glavu, jer ga je jedan žandar prepoznao i pustio. Dakle pobunjenici su zlouporebili kasnije svoj pokret, mnogi su se predali, neki izginuli, ali su svi do jednoga kasnije pomilovani, među njima i Krsto Popović.
Tema je dosta zahtjevna i malo je moje pero da opiše komite, ali je dovoljno da izrazim protest i prema dijelu grupacije kojoj i sam pripadam, koja baštini tradicionalnu Crnu Goru , koja počiva na Crnojevićima i Petrovićima i njihovom zavjetu koji neosnovano svoje ideološke protivnike danas zovu komitam, a posebno prema grupaciji koju predvodi DPS kao naslednik komunističke partije i ideologije i koja predstavlja neku novu Montenegro, suprostavljenu tradicionalnoj Crnoj Gori koji sebe nazivaju komitama i brukaju časno komitsko ime.
Ovo prije svega jer oni i njihova ideologija, pokret nacionalni i vjerski sastav nemaju nikakve veze sa komitama i komitskim pokretno u toku rata , a posebno ne iza rata sa pobunjenicima - Zelenašima koju su kako sam naveo se zalagali za ostanak dinastije Petrović kao samostalne i nezavisne Crne Gore ili pak da dinastija Petrović bude na čelu nove kraljevine Jugoslavije .
Bilo bi pošteno da sebe nazivaju pravim imenom, jer je njihov ideološki otac komunizam i austrougarski kaplar Josip Ambroz Majer, koji se lažno predtavljao kao Josip Broz iz Zagorja , čiji jeidentitet uzeo 1913. godine u Pečuju.
Sa nadom da će i jedni i drugi ostaviti komite istoriji, ne uzimati njihovo ime uzalud , a i sam uvrijeđen zbog toga, jer mi je mnogo predaka pripadalo komitskom pokret sve vas bratski pozdravljam .