PIŠE: Milica Bakrač
Druga radna sedmica nove, kako je neki naši prijatelji nazivaju, „apostolske Vlade“, ipak donosi i pohvale i osude. To je dobro. Narod, kao na tribinama, navija za svoje ministre, favorite. Nadamo se preko noći privrednom i ekonomskom oporavku zemlje. Svi ćemo, bez izuzetka plaćati porez. U najavi je i isplata dječjeg dodatka. Ipak, ovu sedmicu je značajno obilježila „ćirilica Vesne Bratić“ i Bogoslovija „oca Gojka Perovića“, koja će, eto, napokon pronaći „utočište“ u crnogorskom školskom sistemu.
Pa evo, par rečenica o doprinosima novih ministara koji se tiču mog, književnog i nadasve, hrišćanskog bića.
Vesni Bratić i ocu Gojku Peroviću, kao i svim profesorima na Bogosloviji Sveti Petar Cetinjski kao i dragim polaznicima, đacima, bogoslovima, najiskrenije čestitam na ovom prosvjetnom podvigu.
Dalje, ministarka Vesna Vratić, u jednom skorijem obraćanju navodi da su „ovakvi potezi opravdani“, jer u Crnoj Gori živi oko 80% Srba, tj. Crnogoraca, misleći pri tom na pravoslavni živalj. Mišljenja sam, da Vesna Bratić zaista nema namjeru da bilo kome nametne ćirilicu, koja ima ustavnu ravnopravnost kao i latinica.
Ćirilica se ne nameće. Ona se voli ili ne voli. Ona se poštuje ili se potisne. Zar ćirilica nije bila potisnuta, bar deceniju i po, od strane onih koji su „preferirali“ latinično pismo. Da se razumijemo. Nemam ja ništa protiv latinice, a kamo li protiv kultura manjinskih naroda. Od formiranja Vlade, i oni se, nažalost, osjećaju zapostavljenim. Tvrdim da se ministarka Bratić zaista zalaže za ravnopravnost svih naroda u Crnoj Gori. Za ravnopravnost kultura, pisama, kulturnih spomenika, nasljeđa.
Zar isto ne čini i ministar pravde Vladimir Leposavić, kada je riječ o vjerskim zajednicama? Zašto izvjesni pogrešno tumače najnovije izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ako su vjerski poglavari zadovoljni, čemu naše gloženje...
Decenijama smo se pozivali na demokratiju, na poštovanje ljudskih prava. I sada, kada je konačno na vidiku naše nacionalno međusobno poštovanje, zaštita svog i „tuđeg“ dobra po nekim teorijama, jeste povratak u srednji vijek i to putanjom koju, navodno trasira sam premijer i „njegova apostolska Vlada“.
Pa hajde da se pozovemo na precizne podatke MONSTAT-a, a oni glase: Stanovništvo Crne Gore prema vjeroispovijesti čini: 72% prvoslavaca, 15, 97% pripadnika muslimanske vjeroispovijesti, 3,43% katolika i 1,14% ateista.
Ćirilica je konstituvno pismo kulture na prostoru današnje Crne Gore staro više od jedanaest vjekova. Ona je garant kulturnog i obrazovnog identiteta i kontinuiteta kako god gledamo, ili u sazvježđu i sazvučju sa drugim pismima, latinskim i orijentalnim ili sama za sebe i po sebi – konstituent, baza. Na njoj je nastalo genetičko kulturno pamćenje ne samo pravoslavnih već i svih drugih koji su napajali svoju pismenost na njenim izvorima, a često i jedino na njenim ishodištima, kada nije bilo drugih.
Pravoslavni manastiri, koji su održali ćirilicu, bili su jedini naši „univerziteti“ i jedine škole. Oni u čuvari ugrožene pismenosti tokom čitave predvukovske epohe, više vjekova, i niti se novo školstvo od devetnaestog vijeka naovamo rađa samo od sebe (već se naslanja na neku svoju tradiciju), niti se njihove obrazovne narodne tekovine mogu vještački izolovati iz ovog našeg današnjeg odnosno budućeg školstva i prosvjete Crne Gore.
Zar svi nemamo pravo na svoj jezik? Opet da se poslužimo brojkama iz popisa iz ne tako davne 2011. g.: crnogorski jezik 36,97%, srpski jezik 42,88%, bosanski 5,33%, albanski 5,27% i hrvatski 0,45%.
Do novog popisa, poštujmo brojke iz ovog, starog. Pustimo Vladu da radi bar tih, uslovno rečeno 200 dana, i ne slutimo nemoguće. Ipak je sve stvar ljubavi, poštovanja i ličnog izbora: jezik, crkva, pismo. Poštujmo svi svoje, pa će i ministrima, omiljenim ili manje dragim, u svojim poslovima biti mnogo lakše.