PIŠE: Vojislav Mistović
Ćirilica je naš legat trajanja. Srpsko pismo je duhovno nasljeđe koje je nadživjelo i nadživjeće svakakva vremena. Srpska pismenost i duhovnost su ostavili trajni pečat i na istoku i na zapadu. I sama glagoljica je u 10. i tokom 11. stoljeća zvanično korišćena jedino u Srbiji, a zatim se prešlo na ćirilicu.
Od početka 12. stoljeća glagoljicu su preuzeli benediktinci Hrvatske i Dalmacije, i koristili je do novog doba. Svi progoni ćirilice u zadnjih 150 godina su samo zbog toga jer je ona pismo srpskog naroda, njegovo jako duhovno uporište, svojevrsna lična karta duhovnosti i prosvećenja.
Na teritoriji današnje Crne Gore, tamo gdje je đedovina Nemanjića, prvu srpsku štampariju je osnovao Đurađ Crnojević 1493. godine. Na čelu toga poduhvata bio je jeromonah (štampar) Makarije. Poslije napuštanja Cetinja zbog turske najezde Makarije odlazi u Vlašku kod jeromonaha Maksima (despot Đorđe, stariji brat despota Jovana Brankovića) kojeg je vlaški vojvoda Radul Veliki postavio 1507. za mitropolita. Makarije tamo nastavlja štampati knjige na srpskom jeziku.
Godine 1514. ugledni gospar Luka P. Primojević moli dubrovački Senat da mu dozvoli otvaranje štamparije u kojoj će „štampati srpskom azbukom koju upotrebljavaju srpski kaluđeri u štampariji Crnojevića“.
U Mlecima je preko dvije decenije vojvoda Božidar Vuković Podgoričanin štampao knjige na srpskom jeziku. Poslije njegove smrti pečatnju je nastavio sin Vićenco. Srpske štamparije su nikle svuda, 1537. u manastiru Rujnu, 1539. u Gračanici, Mileševi i drugdje.
U beogradskoj štampariji kneza Radiše Dmitrovića 1553. godine tzv. „Beogradsko jevanđelje“ pečatao je Trojan Gundulić.
Poslije obnove Pećke Patrijaršije 1557. vaspostavile su se i srpske manastirske štamparije u Skadru, Skoplju i drugim mjestima. Postojale su i pokretne štamparije.
Koliki je bio ugled srpske ćirilice govori i činjenica da su Dubrovčani 19. oktobra 1566. poslali, preko svojih poklisara Mihaila Lukarevića i Nikole Sorkočevića, čestitku sultanu Selimu II (sin Sulejmana Veličanstvenog) na srpskom jeziku (il sermone serviano). Po primjeru iz 1638. godine vidimo da objave narodu dubrovački Senat piše „in lingua latina et in lingua serviana“.
Srpska ćirilica je bila veoma rasprostranjena. To i ne čudi jer kako izvještava misionar Frančesko de Leonardis u pismu Kongregaciji za propagandu vjere od 10. oktobra 1640. pet šestina stanovnika od Carigrada do Istre su Srbi.
Splitski nadbiskup Sforca 1627. u pismu zadarskom nadbiskupu Otavijanu po pitanju štampanja misala i brevijara za ilirske sveštenike iznosi da se „ćirilica koristi u raznim kraljevstvima i provincijama“ i preporučuje da se brevijar i misal štampaju ćirilicom jer je univerzalnije pismo i da „Dalmacija ne bi bila ugrožena, jer svi u njoj uglavnom pišu ćirilicom“.
Pogled u malo dalju istoriju nam govori da je srpski manastir Krupa sazdan u doba kralja Milutina, kao i crkva manastira Krke. Međutim, kuga je 1338. godine opustošila brojne gradove kao i okolinu Klisa, Skradina i dr.
Vojvoda cara Dušana, Palman - bješe već oslobodio Klis 1335. godine, a vlastelin Đuraš Ilijin grad Bribir (Vojvoda Palman bijaše vođ Alemana (Njemaca) koji su bili u Dušanovoj službi. Čovjek od velikog Dušanovog povjerenja. Đuraš Ilijin(Ilijić) je bio vitez cara Dušana). Po Dušanovoj naredbi veliki dio Srba iz Hercegovine i Crne Gore naseli se u pustu Imotsku i Cetinsku krajinu i do krajeva rijeke Krke i sve do gradova Šibenika, Trogira, Splita. Razni istorijski zapisi, kao onaj Lučićev, nam govore da je taj narod primljen od stanovnika (ovih gradova) sa odušeljenjem kao jednorodan.
O tim Srbima pišu mletački admiral Petar Loredan, providur Kontarini i drugi. Zadarski ljetopis bilježi kada je Tvrtko oslobodio Dalmaciju od tuđina, ujedno je otvorio i povratio brojne pravoslavne bogomolje na radost mnogih.
U Zadarskom Ljetopisu iz 1390. se kaže: „Kralь Stefanъ Tverdko bяše orudіe Božіяgo Promыsla radi utverždenія našeя svяtыя pravoslavnыя vьrы vъ našemъ otečestvіi“. U čast pobjede nad Turcima kralj Tvrtko je sazidao na vrelu Cetine crkvu Vaznesenja Gospodnjeg. Ta crkva imala je žalosnu sudbinu. 1512. godine je razrušiše Turci, a potom je slijedila borba sa katoličkom crkvom koja je htjela prisvojiti. Pravoslavni Cetinjani su dugo odolijevali, dok konačno fratri ne izmamiše providurski dekret 1699. godine da je crkva njihova.
Bosanski vladari i vlastela su pisali ćirilicom, takođe i Franjevci sve do rada J.J. Štrosmajera.
Hrvatski knezovi Nelipići, Talovci, Ivan Frankopan, Keglevići su isto tako pisali srpskom ćirilicom. Nikola Jurišić se potpisivao isključivo ćirilicom. Konačno i Srbi, koji su u 16. vijeku naselili pusti sjeverozapadni dio Hrvatske (čuveni tzv. Srbi Žumberčani), a čiji je nadziratelj po doseljenju bio dabrobosanski mitropolit, koristili su svoje pismo, kao i jake srpske naseobine iznad Trsta.
Još dalji pogled na srpsku prosvetu nas vodi do putovanja Svetoga Save u Ugarsku, kao mirotvorca i ribara ljudskih duša. Tada je ne samo zaustavio vraždu, već je i kralja Andriju vratio u Pravoslavlje, pa se ovaj i posveti. U Ugarskoj bješe mnozina naroda srpskog pa se i tamo podizaše crkve i manastiri, te se širila prosveta. O milenijumskom trajanju srpskog naroda na tome prostoru svjedoče toponimi, kulturni i duhovni spomenici (npr. srpski manastir kod Vesprima u doba kralja Stefana Arpadovića) kao i razne velike srpske ličnosti poput kraljice Jelene, njenog brata palatina Beloša, Bele (Belus, Albeus) sina srpskog velikog župana Bele Uroša I Vukanovića, koji je u Banoštoru oko 1150. godine podigao srpski manastir…
Sveti Sava je na svojim pokloničkim putovanjima otkupio i otečestvu ostavio mnogo svetinja i knjiga. I pojedini muslimanski vladari koji su bili najnenaklonjeniji hrišćanstvu dočekivaše ga kao svetog čovjeka sa najvećim mogućim poštovanjem. Potvrdu veličine djela koju je je za dobrobit i prosveštenije naroda uradio Sveti Sava vidi se po trajanju, evo 800 godina. Gradio je na dobrom temelju, na krajeugaonom kamenu kojega odbaciše zidari.
Spomenimo ovdje i dva važna spomenika srpske ćirilice na otoku Braču, Povaljski prag iz 1184. i Poveljsku listinu iz 1250. godine. Brač je bio naseljen Srbima. Zato i ne čudi što je Hektorović nekoliko vjekova kasnije nalazio srpske pjesme po dalmatinskim otocima.
Živo sjećanje na pripadnost pravoslavlju i srpskome rodu je osvjedočeno i na Visu. Višani su se dobrovoljno, bez ikakvog prozelitizma ili prinude, u prvim desetljećima 20. vijeka sa radošću vratili pravoslavlju, zapalili konačno slavsku svijeću i napravili svoju crkvu. Međutim, Komunistička partija je 1963. godine srušila hram Svetog Ćirila i Metodija.
Nebrojeni su primjeri širenja srpskog pisma i duhovnosti i na istočnim stranama. Ovdje ću spomenuti nekoliko ličnosti koje svjedoče o dubokim vezama sa Rusijom. Srbin Kiprijan je rukopoložen od Vaseljenskog patrijarha za mitropolita Kijeva i sve Rusije 2. decembra 1376 (Paterik Silvestra sa Kosova spominje 1378). Prije rukopoloženja služio je na Svetoj Gori Atonskoj.
On je iz srpskih i atonskih strana donio nebrojene srpske i grčke rukopise braći Rusima na polzu i utvrđenje. Brojna su njegova djela. Pisao je žitija svetih i ruskih knezova, Rusku istoriju, Ruski ljetopis, Opšta načala zemlje Ruske… Prevodio je sa grčkog jezika.
Bavio se zakonom i običajima i sve ih sabrao na jednom mjestu. Kiprijanovu važnost za utvrđivanje Ruske crkve, literature, obrazovanja i duhovnosti naglašavaju mnoge ruske znamenite ličnosti. Spomenimo se i Isaije monaha, Srbina koji je 1517. došao u Rusiju i donio vrlo važne knjige. Bavio se prepisivanjem, ispravkama i prevodom knjiga. On je po zapovjesti srpskog mitropolita 1471. preveo djelo Sv. Dionisija Aeropagita „O Crkvenom sveštenonačaliju“. Novi prevod ove knjige je izašao u Moskvi 1787. u kojoj je štampan i Isaijin predgovor. Spomenimo između nebrojenih srpskih velikih ličnosti još i Pahomija Logoteta i Sofronija Mladenovića koji su doprinijeli razvoju ruske duhovnosti i kulture.
Ćirilica se upotrebljavala na velikom prostoru a stizala je i do Egipta gdje se nalazilo srpsko poslanstvo (ambasada u modernom smislu) u 14. vijeku. Bila je diplomatsko pismo raznih dvorova kao npr. turskog i ugarskog, vlaškog…
Veliki uzlet naše književnosti se desio u doba despota Stefana Lazarevića i docnije Đurđa Brankovića. Stefan Visoki, koji je bio sjajan ratnik i državnik, odveć je ljubio nauku i književnost. Spominje se da je pričao šest jezika. Pored svestranog njegovog staranja o dobru naroda i države, jako se trudio o duhovnoj strani narodnoj, da se utvrdi vjera hrišćanska i da se njeguju vrline. Za vrijeme njegove vlade i po njegovoj želji Konstantin Filozof je svojim djelom napravio reformu tadašnjeg srpskog jezika.
Visoki Stefan je pozivao i okupljao najučenije ljude onoga doba i od Resave napravio svojevrsnu Srpsku akademiju. Ti učeni ljudi koje je Stefan zvao (docnije su i sami dolazili) dobili su naziv „resavski prevodnici“ koji su se i poslije pada Srbije dugo pominjali po čuvenju. Oni su radili na utvrđivanju gramatičkih pravila i pravopisa, što se vidi iz rada Konstantina Filozofa, starali su se oko ispravke tekstova svetih knjiga, prevodili sa drugih istočnika.
Radili su i na domaćoj istoriji, pa su se pisali tzv. „rodoslovi“ i „starostavnici“ u kojima se pored navedene godine upisivalo šta se značajno dogodilo. Oni su bili jako popularni i s toga su češće prepisivani i rasprostirani po narodu, što se najbolje vidi iz naših narodnih pjesama u kojima se spominju knjige „starostavne“ ili „carostavne“.
U Srbiji 14-15 vijeka su se čitale i prepisivale mnoge knjige. Nalazimo da su bili čitani „Roman o Aleksandru Velikom“, „Roman o Troji“. Prevodilo se sa grčkog, latinskog, italijanskog, francuskog i indijskog jezika (posredno ili neposredno). Viteške povjesti „Trištan i Ižota“, „Bovo od Antone“, zatim sage i alegorije „Pripovjetke o Aseneti“, „Žitija Varlaama i Joasafa“, indijske legende o Budi „Pančatantra“, preko koje je u Evropu došla tradicija istočnjačke filozofije, takođe i indijska basna „Stefanit i Ihnilat“, sa puno pouka i humora. Čitale su se knjige izreka antičkih i drugih mislilaca, „O razumu“, „Izreke filozofa“ (Aristotela, Demostena II Protagore, i drugih) i naročito „Pčela“.
Istorijska hronika Georgija (Hamartola) je prevedena prije 15 vijeka i čitala se na srpskom, kao i Zonarina istorija. Prevedene su i besjede Svetog Jovana Zlatoustog. Despot Stefan je davao knjige prevodnicima da ih prevode i ispravljaju, a i sam je učestvovao u tome, kao što ga vidimo i da se odaje književnom radu.
Spomenimo djela „Slovo ljubve“ i „Proročastvije“. Despot Đurađ Branković isto tako nastavlja Stefanovim tragom pa i njega vidimo kako poziva učene atonske monahe u Srbiju da isprave i urede djelo „Rajska ljestvica“ od Svetog Jovana Lestvičnika. I sam Đurađ je bio veoma učen i govorio je nekoliko jezika.
Da Srbi imaju duboko pamćenje i istorijsko utemeljenje, korijene velike kulture i duhovnosti, potvrđuje i otkriće velikog nacionalnog radnika Milana D. Kovačevića koji je u Prilepu, u 19. vijeku, pronašao istoriju Srba napisanu na koži od Nojevog vremena do Stefana Nemanje.
Povijest je napisao Milisav Radašinović, poslanik Dušanov na istočno-romejskome dvoru. Veliki Milan je takođe napisao istoriju Srba, ali oba rukopisa su nestala (spominje se i da su pored ovih uništeni i drugi Kovačevićevi spisi od strane okupatora). Mnogi naši ljetopisi i pametarice počinju srpsku istoriju od Noja, kao npr. i istorija grofa Đorđa Brankovića. Okupatori su vjekovima krali i uništavali srpsko duhovno blago, pa su tako neki spomenici bespovratno uništeni a mnozina njih se nalazi u raznim svjetskim zbirkama.
Na završetku da se opet vratimo na štampu. Po dekretu iz 1790. godine cara Leopolda II, pored novina na mađarskom, latinskom, francuskom i njemačkom 3. marta 1791. u Austriji su počele izlaziti novine i na srpskom jeziku: „Serbskija posvednevnija novini“(kasniji naziv „Serbskija novini“).
Pored njih izlazile su i Slavenoserbskija vjadomosti i Novine Serbske. Pogledamo li na drugu stranu okeana ka Sjevernoj Americi, vidjećemo da je u drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka izlazilo 56 srpskih novina i 12 almanaha!
Ove male "častice" istorijskih činjenica nam značajno govore o jednom divnom narodu knjige i prosvete koji je i u svojim najslavnijim, a isto tako i u najnepovoljnijim danima širio riječ, pismenost, duhovnost i kulturu.
Reference i literatura:
Marko Jačov – Spisi Kongregacije za propagandu vjere o Srbima 1622-1644
Nikodim Milaš – Pravoslavna Dalmacija
Đorđije Janković – Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije
Medo Pucić – Spomenici srpski Dubrovačke Republike
Đoko Slijepčević – Istorija Srpske Pravoslavne Crkve
M. Stanojlović i M. Gajić – Despot Stefan Lazarević
Miloslav Samardžić – Tajna Vukove Reforme
Dimitrije Dušan Balać – Prava srpskog naroda na Liku, Kordun, Baniju
Jelica R. Stojanović – Značaj ćirilice za kontinuitet i indetitet srpskog pisma
Goran Vesin – Između Pešte i Beča srpska državnost u Habzburškoj monarhiji
Ilija Sindik – Dubrovnik i okolina
Zapisnik Consilium Rogatorum Dubrovnik , 1566.
Andrija Kačić Miošić – Razgovori ugodni naroda Slovinskoga
Dragan Vukšić – Žumberački uskoci
Glasnik društva srpske slovesnosti za 1869.
Jeremija D. Mitrović – Srpstvo Dubrovnika
Teodosije – Žitija
Georgije Magarašević – Srbski ljetopisi za 1827. i 1829.
Neven Isailović – Dve ćirilske isprave Ivana IV Frankopana Omišanima
Marija Crnić Pejović – Iseljavanja Bokelja do drugog svjetskog rata
Živojin R. Andrejić, Violeta Simić – Multikulturna i etnička prožimanja Srba i Vlaha – U Srbiji na razmeđu između Jugoslavije i Rumunije
Radovan Pilipović – Pravoslavna crkva Svetog Ćirila i Metodija na Visu
Zarija Popović – Nacionalni apostol, „Bratstvo“ knjiga 39. 1930. god.
Aleksandar Stojačković – Čerte života naroda Serbskog u Ugarskim zemljama