PIŠE: Ranko Babić
Po Crnoj Gori zavladao užas!
A nije ti to nikakva vijest,
jadan ne bio.
Poodavno je to kod nas.
Ama istinu ti velju!
Žale se ljudi,
svuđ naki duhovi, zduvači,
nevidljiva čeljad, avetinje.
Ima ih ka skakavaca!
Da sve oglođu što se oglodat može,
svu zemlju da opuste.
Oće poštenom svijetu da naude.
Đecu da nam otmu!
Krv da piju!
Trebo bi glogov kolac!
Ada, krv nam piju poodavno.
Omalokrvili smo.
A arač nam tanak.
Biće da ti se od toga pričinja.
Kako ne vjeruješ!?
Jučena sam naletio
na nevidljivo čeljade.
Bogomi ko na stijenu.
A đe to?
Taman na ulaz u školu.
Aaa, pa što odma ne rečeš!
To ti je kod glasačkog mjesta.
Taj nevidljivi ti je glasač.
Pojavljuju se pred svake izbore.
A možda je taj bio ti,
no se nisi prepozno,
nevidljiv si bio.
Živa ti je to zgoda.
Ne moraš na glasanje,
taj je već glaso umjesto tebe.
Što zalud crevlje da dereš?
A da glogovim treba, treba.
No bi tade biračka lista
bila ko mezetluk,
na glogove čačkalice.
A đe ih nać toliko!?
Pedeset tri iljade!?
Toliko ni onolika Jevropa
ne može skupiti.
A dočekati nas ne može.
Pa da klikne
Blagoš mene, ko mi je pristupio!
E, države - druge joj nema u svijet.
