Nema Bara do Belvedera

PIŠE: Slavko Klisić

Svaki grad ima tu neku opskurnu ličnost lišenuosnovnih ljudskih manira, čije ponašanje više liči na „ubačeni element“ u redovima određene organizacije, partije i slično, nego na osobu koja treba da u najboljem svijetlu predstavlja subjekt čiji je član ili funkcioner.

Bar je zaista bogat djelovanjem takvih promašenih slučajeva, koji srećom nailaze i na osudu makar dijela članova svoje partije. Ponašanje čelnih ljudi iz barskog odbora mladih DPS-a i potpredsjednice Opštine sa svojim suprugom (nekadašnjim prvim pendrekom grada Bara) predstavlja nesvakidašnje blago. Svaka njihova objava je plus za one koji nisu na istoj ideološkoj liniji sa njima, i to bez mnogo truda. 

Sad, zašto ovo pominjem? Pa eto, pitam se šta ekvivalentno njima mogu da ponude drugi gradovi? Naravno, kao „grada heroja“ prvo se sjetih Cetinja... Zaista, tokom te famozne „krvave belvederske bitke“ što veli Draginja .V.A.Stanković, izmililo je mnoštvo spektakularnih pojava. Raznih boraca i "borkinja" koji su tvrdnjama da su „popovi pobili pola bivše Jugoslavije“ zapucali na sami vrh gluposti!

Nego, da li je jedan Zoran Vujović zaista najbolje što Cetinje ima da ponudi? Taj promašeni „kulturni radnik“ koji kao glumac nije mogao da dođe do izražaja ni u malom Cetinju, a kamoli u Crnoj Gori ili Balkanu? Koliko su bitne njegove izjave? Taman onoliko koliko su bitne izjave njegovih gorepomenutih barskih kolega. Njihova ostrašćenost pomiješana sa glupošću su prava poslastica za one koji shvataju da je njihovo ponašanje zapravo samo kevtanje poraženog bijesnog psa. 

Te su izjave bitne taman koliko su bitne i izjave raznih pojava iz čuvenih crnogorskih familija Nikolaidis, Huter, Marcano i ostalih da je jedan „izvanji pop Crkve Srbije“ Gojko Perović iz Cuca lijepo dočekan u Cetinje, a on im je onako uzvratio za gostoprimstvo...