Nećemo se svetiti, nećemo ni unižavati kao što su nas unižavali!

Piše: protojerej Jovan Plamenac

Koliko puta smo čuli na sahranama kako se govornik zahvaljuje ljekarima koji su liječili pokojnika. Nijesu ga izliječili ali, eto, potrudili su se. Zahvalimo i čovjeku koji nam je zaposlio dijete. I častimo ga. Pa i kada nas neko pita: kako su ti kod kuće, mi kažemo: dobro, hvala. Znamo da je nezahvalnost jedna od najružnijih čovjekovih osobina.

A zahvalimo li Bogu? Kada smo se Bogu zahvalili zato što nam je podario život, što nas je stvorio, što postojimo? Zahvalimo li Bogu mi pravoslavni hrišćani na kraju Svete Liturgije zato što nas je pričestio Svojim Tijelom i Krvlju, što nam je dao samoga Sebe da bismo imali u sebi istinski život, pa i ako se nijesmo pričestili zahvalimo li Mu što nas je udostojio da sa Njim budemo zajedno na toj molitvi nad molitvama? Ili uzmemo naforu i odemo i ne čuvši molitve blagodarnosti Bogu?

Zahvalimo li ikada Bogu, ili samo od Njega tražimo: zdravlje, imetak i ko zna što sve, smisleno i besmisleno?

U litijama smo mjesecima išli Crnom Gorom, uzduž i poprijeko, i pjevali: „Ne damo svetinje“. Iskazivali smo svoju odanost Crkvi, posvećenost pravdi, otpor bezakonju… Išli smo za krstom, litijskim barjacima, nosili ikone i molili Boga da nas oslobodi trodecenijske bijede režima Mila Đukanovića koji se bio nadvio nad Crkvom kao usud.

 
Ne damo svetinje!
 
I Bog nas je oslobodio, obnovio u nama unutrašnju slobodu, onu koju nam je podario kada smo začeti u majčinim utrobama, kada smo postali ličnosti, ličnosna bića, bogolika. Tek na tu slobodu bilo je moguće nakalemiti društvenu slobodu, do koje smo došli na izborima.

Ne čuh da rekosmo Bogu hvala. Samo sam vidio vitlanje barjacima i čuo: „Milo lopove“ i „Nek se čuje do nebesa, nema više depeesa“. Gdje nam se đedoše one ikone sa litija? Ko koga to zaboravi, Bog nas ili mi Boga?

Dobro, razumijem, trideset godina robije je eksplodiralo. Mogu da razumijem, ali ne i da učestvujem, pa bio i prisutan.

Izdržali smo. Mnogi nijesu. U zlu se nijesmo unizili, nijesmo prodali svoje duše, istrpili smo. Pa zar sada treba sve to da prospemo, da se u dobru ponesemo?

Svojim glasovima dali smo „caru carevo“. U Crnoj Gori žive ljudi više nacija, više religija pa i ateisti, više političkih opredjeljenja… Svojim glasovima svorili smo preduslov razumnog zajedničkog života. Crna Gora je građanska država, u kojoj bi trebalo da vladaju svjetovni zakoni, po pravdi u onoj mjeri koliko je pravde čovjeku moguće doseći. Tu pravdu sprovode sudovi koji bi trebalo da budu garant uređenog života zajednice u Državi, da sankcionišu pojedince koji taj sklad narušavaju, bili oni kriminalci ili političari (ili oboje).

Podajmo sada i „Bogu Božije“. Kao prvo, recimo: Bože, hvala Ti! Hvala Ti što si u nama probudio predački slobodarski gen i obnovio slobodu koju si nam dao a mi je bili zapretali.

Ne bi li bilo lijepo sada širom Crne Gore organizovati litije kao ono ranije. I da pjevamo blagodarne molitve Bogu. Barem jedne nedjelje…

Naša blagodarnost Bogu ne smije biti – manifestacija. Potrebno je da u sebi razbudimo osjećaj zahvalnosti. Taj osjećaj ne možemo usaditi u sebe; steći ćemo ga čišćenjem duše od sujete koja rađa mržnju i potrebu za osvetom. Tek u očišćenoj duši može da uzraste Božija ljubav, koja je sve vrijeme tu, ali zatrpana našom samosvojnošću. Zahvalnost proističe iz ljubavi.

Po Božijem, ne smijemo da se svetimo. Ne smijemo da unižavamo one koji su nas unižavali. I oni koji sprovode ljudske, dogovorne i vremene zakone, prizvani su da to rade bestrasno, koliko je to moguće ljudskoj prirodi objektivno.

„Moja je osveta, ja ću uzvratiti“, govori Gospod. Ljudi su izmislili: „ko se ne osveti, taj se ne posveti“, uzimajući na sebe ono što je isključivo Božije. Na taj način upadamo u zamku u koju je upao Satana, umišljajući da je sam bog. Jedino Bog vidi svačije srce. Nema mu veće radosti od čovjekovog pokajanja.

Bog nas nikada neće ostaviti. Neće ni naše neprijatelje. Ni jednog čovjeka Bog neće ostaviti. Bog nema dvije, tri… ljubavi, jednu za pravoslavne, drugu muslimane, treću ateiste; jednu za zdrave, drugu za bolesne; jednu za pametne, drugu za glupe; jednu za poštene, drugu za nepoštene; jednu za pravednike, drugu za zločince… Bog svakog čovjeka, svako Svoje stvorenje voli jednom ljubavlju, savršeno čistom. Na nama je da Njegovu ljubav prihvatimo ili ne, da otvorimo ili ne svoju dušu da Bog u nju izlije Svoju ljubav. Bog nam je, uvažavajući nas, dao slobodu i nikada nam neće loše napraviti – u Njega nema kazne – kao što nam ni dobro neće nametnuti.

Dakle, što god uradimo drugom čovjeku, bez obzira što je on nama uradio, uradili smo prvenstveno Božijem stvorenju. Što god uradimo bilo kojem čovjeku – Bogu smo uradili. Što god uradimo drugom čovjeku, uradili smo i – sebi.

Zluradost, potreba za uzvraćanje na zlo koje nam je nanijeto, nadasve mržnja – to je breme na duši, tegoba koja nam život čini mučnim, to su Himalaji između nas i Boga.

Praštanje rasterećuje dušu, čovjeka čini uzvišenim bićem. Zaista, s kojim pravom da tražimo od Boga da On nama oprosti ono ružno što činimo ako mi ne možemo da oprostimo čovjeku. Čovjek koji hoće da primi ljubav drugog čovjeka, a preko nje i Božiju, i sam postaje bolji. Ljubav se ne ispoljava u sažaljenju, nego u praštanju. Praštanje nas uzvisuje Bogu.

Naša izborna pobjeda je pobjeda Davida nad Golijatom, praćkom protiv državnog aparata u službi režimu, ucjena, podmićivanja, prijetnji, fantomskih birača u izbornim spiskovima… Vidimo li u ovoj nadrealnoj pobjedi prst Božiji?

Bog nas izvede iz Faraonovog ropstva. Zar ćemo se sada klanjati Zlatnom teletu? Vidjeći okorelost našeg srca, Bog može dopustiti da se vrati režim Mila Đukanovića, kao što je pustio sumpor na Sodomu i Gomoru.

Osjetili smo snagu litija koja nije od ovoga svijeta, kao što nije bila ni Davidova kada je izašao na megdan Golijatu. Bilo bi mudro da nastavimo da živimo sa tom unutrašnjom snagom, da organuzujemo i dalje litije po Crnoj Gori, barem jednom mjesečno, ali sada moleći Boga da ukrijepi one koji će biti na vlasti da vode državu i narod razumno, čestito, znaveno, ne sljedujući svojim nego interesima naroda. Naša sloboda sada je nježna, kao novorođenče, i dužni smo da je čuvamo svom svojom snagom, moleći Boga da nam pripomogne.

Neće to biti opasnost za građansko ustrojstvo Države; neće to biti klerikarizacija društva, nego samo doprinos Crkve građenju zajedničkog dobra u Crnoj Gori.