PIŠE: Dragiša Šoć - hadžija
Redove koji slijede posvećujem Mihajlu Pupinu. Naravno da neću pisati o njegovom nenadmašnom naučnom radu i naučnim djelima koje nam je ostavio, ali mi je namjera da pokažem njegovo istinsko vjerovanje u Hrista i Svetosavlje.
Dakle, o njegovoj ljubavi prema Tvorcu neba i zemlje, koja je za njega bila neoboriva i sigurna luka, pristanište, zaštita i radost, duboko ukorijenjena i nepokolebljiva vjera sa kojom je i za koju je živio i zajedno sa nadom u spasenje prešao jedan od najdužih puteva kojim je jedan Srbin ikada prešao.
Uvijek je govorio : „Bog je moja najveća relnost i najbliža stvarnost“.
Ubijeđen da je kompletan čovjek samo onaj koji sa Bogom hodi Carstvu nebeskom! A pred kraj života je rekao : „Nisam ja došao u Ameriku da kao pečalbar zaradim pare, ja sam došao sa znanjem, a ono mi je donijelo imanje“.
Mislim da se njegova veličina kao čovjeka i naučnika nikako ne može sagledati u svoj njegovoj slavi i veličini, ako se na njega ne gleda kao na Bogonosnog čovjeka i Bogoslužitelja. On je u potpunosti shvatio da samo „vječni Bog“ može dati smisao prolaznom čovjeku! Ovaj duhovni, naučni i fizički vitez rodio se 9. oktobra u mirnom i pitomom banatskom selu Idvoru od pobožnih oca Konstantina i majke Olimpijade. Nažalost, od desetoro djece koliko su ih imali samo su Mihajlo i tri mu sestre - Hristina, Persida i Ljubica preživjeli dječje bolesti.
Kao što je prirodno, upravo su roditelji učinili najviše da se Mihajlo formira po liku Hristovom, odraste i živi pun vjere, nade, ljubavi, krotkosti, pravednosti, dobrote, smirenosti, milosrđa i drugih hrišćanskih vrlina, koje sve skupa svjedoče o njegovoj neraskidivoj vezi sa Bogom.
Za sve što je u nauci otkrio, a toga je bilo jako mnogo, bio je zahvalan Bogu i majci koja ga je Njemu privela! Uvijek je za svoju majku govorio da je bila veoma pobožna i da je kao rijetko ko poznavala i Stari i Novi Zavjet. Od najranijeg djetinjstva je puno čitao i pisao.
To privođenje Bogu i Svetom Savi bilo je kroz krštenje i miropomazanje u idvorskoj crkvi, koju će kao najdržu uspomenu i najvažniji događaj u cijelom životu, neprekidno nositi sa sobom.
Naravno da bi sada trebalo pričati o njegovom mukotrpnom životnom putu kojim je hodio na način što je prezirao sve udobno i materijalno važno u korist nauke, sve do mjesta redovnog profesora na Kolumbija Univezitu u Njujorku i predsjednika Svjetske asocijacije naučnika na polju elektrotehnike, ali ja nisam njegov biograf i zadržaću se samo na temama koje će se u nastavku ticati Crne Gore i na kraju našeg grada - Bara.
„Kada bi neko mogao dokazati da je Hrist van istine i kad bi zaista istina isključivala Hristosa, ja bih pretpostavio da ostanem sa Hristom a ne sa istinom“ - napisao je svojevremeno Pupin.
Njegova utvrđenost u vjeri ogleda se kroz još jednu rečenicu koju je zapisao: - „ Ja ne verujem da postoji Bog, ja znam da postoji Bog i to moje znanje je jedino koje ima trajnu vrednost za mene.“
(Nastavlja se)
