Piše: Pavle Obradović
"Ko veže i driješi , ne osjeća kad griješi"! RBT
Nekada je da nešto zapiše potreba čovjeka...
Po Bakoviću, vjerovatno me podržava depresivni optimizam svojstven ljudima iz Crne Gore, koja je i ako je komadaju već decenijama, nekako, još uvijek jedan organizam.
Ovaj osjećaj mi ne umanjuje ni nedavno saopštenje i zahtjev Bošnjačkog nacionalnog vijeća, koje okuplja gotovo 100% pripadnika islamske zajednice u Crnoj Gori, za formiranjem sandžačke gubernije, ni doček albanskog predsjednika u Rožajama bez ijedne zastave Crne Gore, ni proslava u Tuzima, ni protesti Srba na Sinjavini protiv NATO, ni sve veća razočaranost Vasojevića i Sjevera u opravdanost prisajedinjenja Crnoj Gori.
Kada čovjek više od pet decenija iskreno vjeruje u nešto, ta vjera mu iskustveno postane znanje i ima pravo da to stavi na papir. Moj pogled kao Srbina iz Crne Gore, normalno je biće nelagodan za mnoge, bez lične želje za tim, jer je prevashodno namijenjen mladima, koji uče i vaspitavaju se u okolnostima kada je sve dobro i vječno sklonjeno sa strane, a za protivnika ima masmedije, okruženje i društvo.
Ako kažem da je sadašnja politika u Crnoj Gori krajnje netalentovana, moram pokušati da odgovorim zašto mislim tako. Jer,ko ne nudi rješenja nema pravo na javno kritičko mišljenje.
Politika koja se "gura" iz Podgorice razjedinjuje ljude i pravi nove sukobe, koji ako se sa njom nastavi, mogu biti pogubni po Crnu Goru te se može desiti da se ustaljena priča za pokojnika u Crnoj Gori "osjećao se odlično, ne znamo šta mu bi" aktuelizuje na nju samu.
Ovakav kurs politike Podgorice je duboko antiistorijski i anticivilizacijski jer nam nudi Crnu Goru bez Boga i slobodu bez ljudi. Kome je to potrebno?
Ljudi više nikome ne vjeruju, ni državi, ni poslanicima, ni političarima, ni nacionalnim liderima, ni predsjedniku. Na politiku bez poštenja gledaju orvelovski, kao na poslednje utočište loših ljudi komunjarskog porijekla.
Narod se u podsvijesti osjeća bezperspektivno, da živi u državi bez Božijeg blagoslova, sa školama bez vjeronauke, vojskom bez rodoljublja . Svako vidi i osjeća da je počela pljačka običnog naroda, jer je sve društveno razgrabljeno.
Nema dobronamjernoga koga neće zaboljeti duša za onim šta se u Crnoj Gori radi sa prirodom, gdje se uništavaju čitave biološke vrste i mijenja fizionomija cijelih oblasti. Pogotovo je bolno šta se radi sa ljudima. Hiljade razočaranih mladih ljudi nam svakodnevno sa kartom u jednom pravcu napušta Crnu Goru.
Ovaj zločin nad ljudima je najteži i sa stravičnim posledicama u budućnosti. Oteto i opljačkano se da vratiti, porušene i uništene fabrike ćemo ponovo podići, šume će ponovo izrasti, kao i mnogi zatvori u istoriji koje je uništio zub vremena, nestaće i ove cijevi u kojima su naše uhapšene rijeke, ali čovjeka koji je pristao da penzioniše glavu i razmišlja debelim crijevom, koji je pristao da bude poslušnik, rob i okusio tako zarađeni novac, nikada više nećemo popraviti.
Čvrsto vjerujem da u Crnoj Gori, među Srbima i drugim narodima, ima mnogo nenarušenih karaktera, čvrstih i zdravih, koji će isplivati i preuzeti sudbinu naroda i Crne Gore u svoje ruke.
Kao i svakoga mislećega čovjeka, dok pišem o današnjoj Crnoj Gori, njenom betonskom postolju pod razvalinama komunizma, sa dugom 64% BDP, memorator me vraća u devedesete godine, na sreću i mladalačko ushićenje, radost što smo učesnici i svjedoci istorije, osvajanja slobode na ulicama i trgovima zbog pada komunizma.
Kao i svakoj mladosti i nama su tada sve istine i zablude bile u istoj ravni. Dok se mladost Crne Gore po ulicama i trgovima radovala novome svijetu, demokratiji, višepartijskom sistemu, slobodi i pravdi, jadno su i bespomoćno izgledali bojažljivi partijski aktivisti kumrovačke škole, a baš žalosno i preplašeno njihovi isluženi kadrovi komunističkog režima, tada smo mislili mi i oni poraženog.
Na žalost, tada smo propustili šansu da demontiramo taj zločinački boljševički režim,nije se išlo do kraja. Ta, zbog zlodjela koje su činili, panično uplašena skupina nosilaca totalitarnog komunizma u Crnoj Gori se prije svega zahvaljujući tajnim službama i dosijeima, brzo konsolidovala, imali su iza sebe decenijsko iskustvo vladanja, koje mi nijesmo imali.
Ideološka veza, to bratstvo stečeno u krvi pravednika, među njima se pokazala jačom od profesionalnih i porodičnih veza, organizovali su se i sačuvali. Na tom betonskom postolju komunizma, omladio se kao kod posječenog bagrema, novi perfidniji boljševički, totalitarni režim, sa maskom demokratičnosti za spoljašnju upotrebu sa odabranom, plaćenom opozicijom u parlamentu.
Čuvajući vlast, sačuvali su privilegije. Dovoljno je samo pogledati dvije kuće u komšiluku, dva brata, u jednoj su svi zapošljeni a u drugoj niko, naši i njihovi.
Sa ove distance se postavlja pitanje, je li se tada, devedesetih moglo i trebalo bolje? Svaki misleći čovjek će reći, DA, moglo je i moralo bolje, jer uvijek postoji drugi i zdraviji put!
Tadašnje političke vođe su propustile istorijsku priliku, da iskoriste narodnu euforiju i ogromnu podršku ljudi, te sa nekoliko radikalnih poteza zauvijek oslobode Crnu Goru komunizma i povedu je naprijed u novi i pravedniji svijet. Umjesto toga, njihova "djeca komunizma" zaposjeli su njihove kabinete, rasporedili fotelje, učili se gledajući, postali gori i halapljiviji od njih, toliko da sada i ne smiju da puste vlast jer je to za njih pitanje života i smrti, očuvanja ogromnog imetka koji su u međuvremenu stekli pljačkaškom privatizacijom.
Tako je Crna Gora ostala u prošlosti vezana zagrljajem mrtvaca, kao da ne razumiju da je komunizam umro svuda osim u Crnoj Gori, ponašaju se kao neobaviješteni o padu berlinskog zida. Nema se snage i volje u Crnoj Gori da se javno ogradi od dva najveća zla u ljudskoj istoriji fašizma i komunizma, da se sa njima raskrsti i bače na smetlište istorije.
Svi problemi Srba u Crnoj Gori iz tog razloga nastaju i egzistiraju u nesmanjenoj žestini, jer su srpstvo i komunizam smrtni neprijatelji sa mnogo prolivene srpske krvi kojom se hranio i hrani taj demonski režim. Komunizam i Srbi u Crnoj Gori su vatra i voda, nema mira dok se Crna Gora ne odrekne komunističke, zločinačke ideologije i nasleđa. Tu je problem, međunacionalne i međuvjerske sukobe u Crnoj Gori izmišlja boljševički režim.
Ko želi da bolje razumije ovaj moj stav, neka na internetu pročita odluke drezdenskog i vukovarskog kongresa KPJ, koje su program za uništenje srpstva u CG, zapovijest za komuniste, kao očenaš za vjerujućeg čovjeka. Iz tih razloga ko imalo politički misli ne gleda sa iznenađenjem ni na jedan politički stav i antisrpsko djelovanje aktuelnog predsjednika i njegove vladajuće partije kao sledbenika te i takve ideologije.
Šta reći, kada nedavno pročitasmo jadanje brata od strica "našeg vječitog predjednika" da mu je očeve kosti izbacio iz grobnice u Nikšiću kao sumnjive i šale u komentarima na tekst, da mu je i otac sumnjiv, kao Srbin da se ne vezuje sa precima na onome svijetu.
Kako je istorija učiteljica života, iznenađuje me samo smjelost i drskost Predsjednika da se obračuna sa Bogom u Crnoj Gori. Za takav obračun nije imao hrabrosti ni njihov politički idol Staljin, već je od 1936. godine osjetivši dolazeći rat počeo da veliča ratnu slavu Rusa, koje je do tada nemilice uništavao i oživljava do tada pljačkanu, progonjenu i satanizovanu rusku pravoslavnu crkvu.
U tom segmentu Milo je otišao dalje i od Staljina. E, onda mu se desio veliki srpski sabor pred Hramom u Podgorici i suočavanje sa jednom drugom, vjerujućom Crnom Gorom, ljudima na Hristovom putu, kojih oko njega nema. To mu se desilo jer je zaboravio da je uvijek kroz istoriju naš narod bio najdostojanstveniji kada je bio najugnjetavaniji, te da kod srpskog naroda kao kod svih velikih istorijskih naroda stepen dostojanstva raste srazmjerno stepenu ugroženosti. Kao u guslarskoj pjesmi, Ženidba bega Ljubovića, što je mećava bila veća, to je vrancu sve više nadolazila snaga da donese Hajku do Alije.
Psihološka je potreba obespravljenog čovjeka, Srbina u Crnoj Gori da se makar nakratko uspravi, da se osjeti kao ličnost vrijedna poštovanja, čak i heroj u borbi na smrt i tako makar na kratko uživa u iluziji slobode. Zbog toga i tako impozantno djeluje zakletva hiljada vjerujućih Srba pred hramom u Podgorici da će u skladu sa tradicijom predaka služiti Bogu a ne mraku i smrtnim stvorovima. Mitropolit Amfilohije im je nerješiva enigma, kako je uspio da vjeru i pravoslavlje koje su oni smatrali zatrtim u Crnoj Gori ponovo vaskrsne.
Nedavno sam na internetu vidio snimak koji me je obradovao, pred hramom u Podgorici, otac drži dijete za ruku, jasno se vidi kako mali odgurnu očevu ruku i odjuri da poljubi ruku Mitropolitu, vidjeli su to i oni, zbog toga ga mrze koliko ga mi volimo.
Za gotovo osam decenija totalitarne, antisrpske vlasti u Crnoj Gori sa konstantnim pritiscima da se Srbi dehristijanizuju, rasrbe i ubije u njima tradicionalno rusofilstvo, svikli smo kao narod da trpimo. Normalan je i strah pojedinaca zbog svega preživljenog, ali nije normalna neorganizovanost Srba u Crnoj Gori, tolike greške u biranju političkih predstavnika i lidera, toliki promašaji u političkom djelovanju.
Sve to njegoševski izgleda kao po mraku žednog tumaranje. Nema političke svijesti, jedinstva i programa djelovanja za svakoga Srbina u Crnoj Gori, sa definisanim ciljevima, metodama i sredstvima za njihovo ostvarenje. Vođe Srba i kada se pojave izgledaju jadno, umorno, ucijenjeno, bojažljivo, kao da to čine poslušnički, prema nekoj nevidljivoj sili, koja ih je imenovala i plaća ih za takvo smaranje. Nema tu žara borbe i znanja za srpske nacionalne interese, koji su svakome je jasno ugroženi.
Briga o jednakim pravima za Srbe u Crnoj Gori nije nikakav srpski nacionalni egoizam. Sudbina srpskog naroda će definitivno odrediti i sudbinu Crne Gore, jer je srpski narod u Crnoj Gori državotvorno jezgro i bez njega nikome ne može biti nametnuta odgovornost za očuvanje države. Trenutno stanje sukobljenosti Srba i države u Crnoj Gori je posledica boljševičkog režima i istorijske, nacionalne svijesti Srba koji su direktan i prirodni politički konkurent i neprijatelj boljševizmu.
Ništa u Crnoj Gori tako efikasno ne razotkriva uslužnog poltrona režima kao visokoevropsko ograđivanje od svega što je srpsko. Kada mu ta ljuštura spadne, ispliva halapljivi primitivac sa provincijsko parohijalnom sviješću, koji bježi od sebe i sam sebe progoni i muči. Kao posledica titoističke, boljševičke, antirodoljubive politike, vođene gotovo osam decenija u kontinuitetu sa strategiom borbe protiv velikodržavnog srpskog šovinizma, koji je po njima i po njih opasniji od buržoaskog nacionalizma, nazire se još uvijek kod jednog dijela srpske inteligencije stid od svega što je srpsko.
Ako sve ovo znamo i razumijemo, shvatićemo da zadatak boljševičke vlasti u Croj Gori nije stvaranje bar formalne ravnopravnosti naroda već takve neravnopravnosti koja će direktno pogoditi " veliku naciju", konkretno Srbe i od njih uzeti prava u korist manjih nacija. Ovo je toliko očigledno ako se pogleda kadrovska lista vladajuće strukture u Crnoj Gori u kojoj su nesrazmjerno svom ukupnom broju zastupljeni predstavnici Bošnjaka, Albanaca i Hrvata na štetu najbrojnijeg naroda Srba, sklonjenih što dalje od vlasti i državnog aparata.
Kao narod koji je uz Ruse bio najveća žrtva fašizma i komunizma, devedestih godina smo se toliko radovali padu diktatorskog, komunističkog režima, dolasku demokratije i slobode da nam je promakla prvo ideja a zatim i oživljavanje najveće laži i podvale boljševičkog režima, crnogorskog patriotizma, koji nema nikakvog istorijskog niti političkog utemeljenja ni u jednom narodu ili vjeri u Crnoj Gori.
U zabludi da je komunizam mrtav i da će se bivša braća vratiti na "fabrička podešavanja" , te odreći zakletve Titu, komunizmu i jugoslovenstvu, nijesmo obraćali pažnju na to. Sa sadašnjom vremenskom distancom, jasno je da je to bila naša naivnost, jer pripadnost komunizmu je stanje svijesti, a i savjesti, jer su toliko zla nanijeli svome narodu da tu nije bilo povratka. Trebalo im je nešto novo, makar i laž, da nastave dalje.
Rješenje su našli u crnogorskom patriotizmu. Kao što sto može stajati samo na nogarima, tako i ta velika laž crnogorski patriotizam može opstati samo na novim lažima, te prirodno traži nove laži kao držače, u vidu jezika, kulture, tradicije, nove crkve.
Zbog toga uslužni poltroni i plaćeni lažovi režima i te surove laži tumaraju po prošlosti tražeći obrasce da podupru tu laž. Vječna istina vladike Rada da je vrijeme majstorsko rešeto, nedavno nam je otkrila da je ne samo komunistička Crna Gora od 1945. godine tvorevina ruskih boljševika, već i ova nezavisna od 2006, koju je stvorila ruska duboka komunistička država koju je Putin poslao u ilegalu.
Iz straha za dalji biznis i poslovanje, plašeći se Putina, normalno je da su pomogli ideološkoj braći u Crnoj Gori da se osamostale, za ne daj Bože rezervni položaj za novi život i biznis, gdje bi se osjećali kao svoji kod svojih.
Dukljanin Boro Krivaokapić u emisiji "Živa istina" pred učlanjenje CG u NATO 2016. (imate na internetu) iskreno je priznao ciljeve toga suludog poteza, protiv volje većinske Crne Gore. Jasno je rekao da crna Gora nikada nije mogla da postoji bez patrona, te da oni ne vole NATO ali im treba zaštita, još je najavio da će Srbe u Crnoj Gori, kada dobiju zaštitu NATO pakta tretirati kao petu kolonu, neprijatelje, protiv kojih su sva sredstva borbe dozvoljena. Valja poslušati ovaj intervju.
Samo su se prešli u procjenama, srpska duša je velika enigma i ne žali, kada je to potrebno, žrtvovati sebe na braniku Otadžbine i Slobode. Spremnost na žrtvovanje je osobina velikih istorijskih naroda. Nepobjediv je narod koji u svojoj poeziji, svome biću ima po Andriću najnemogućije stihove kao kod Njegoša "Neka bude šta biti ne može", ili po profesoru Đuriću, najstrašnije stihove u svjetskoj književnosti iz Starca Vujadina "O sinovi, moji sokolovi", i najjezivije iz Mojkovačke bitke, kada čovjek za kojega su mislili da je mrtav na Badnje veče prilazi krvav vatri, sa krvavom rukom gotovo odsječenom, baca krvavi badnjak na vatru i počinje pjesmu: Svani zoro, ne svanula skoro, kad svanula ne imala kome!
Zbog ovoga, istorije, mitova i postoje veliki, nepobjedivi, istorijski narodi u koje spadamo. Moramo odvojiti elitu Srba u Crnoj Gori koja će nas povesti i Crnu Goru u slobodu, dosta nam je bilo ratničkih elita, drugih nijesmo ni imali u istoriji. Nadajmo se da će zora slobode imati kome da svane u Crnoj Gori.
Cilj mi je da podstaknem na razmišljanje, niti da vežem, niti da driješim!
(Autor je profesor istorije)
