PIŠE: Dragutin Dašo Durutović, advokat
Bio sam još u srednjoj školi kada sam od roditelja dobio na poklon dvije knjige - „Komitski pokret u Crnoj Gori“ i „Crnogorska buna“.
Bilo je to osamdesetih godina prošlog vijeka. Moji vršnjaci tada nisu marili za komite, a malo ko je znao šta su komiti. Ja sam imao sreću da sam se podigao u tradicinalnoj crnogorskoj porodici koja je baštinila epsku poeziju, gusle i sve sadržaje koje uz to idu.
Kada imate takav temelj sigurno nećete kasnije otpasti i propasti, makar u duhovnom smislu. Moja majka mi je pričala, a i njena majka, moja baba Jana Nikčević rođena Jelić o komitama. Otac brat su joj bili komiti. Ako sam nekome tada pomenuo komite slijegali su ramenima i posprdivali se sa mnom. Oni su imali druge idole, prije svega austrougarskog kaplara kao vrhovnog komandanta. Meni se nije nametnuo kao takav, jer sam u porodici imao druge junake, koji su pripadali nekom drugom korpusu. Da ne bih bio pogrešno shvaćen - ja poštujem partizanski pokret u mjeri njihove borbe, žrtava i zalaganja protiv okupatora. Ne slažem se sa njihovom politikom i ideologijom, te zločinima prema ideološkim protivnicima.
Da se vratim na komite. Sama riječ potiče od riječi komitet za nacionalno oslobođenje iz Bugarske koji se proširio na tadašnju južnu Srbiju (današnju Sjevernu Makedoniju), a inspisrisan je oslobođenjem od otomanske imperije krajem 19. i početkom 20. vijeka. Komitski pokret u Crnoj Gori se javlja nakon pada Kraljevine Crne Gore, kada se bivši vojnici odmeću u malim grupama kao hajduci i vode male brze kratke napade na okupacionu vlast. Komiti su svi do jednoga bili pravoslavne vjeroispovjesti, bili su iz Crne Gore, Hercegovine, Srbije, a bio je i jedna Italijan koji je pristupio komitama. Svi su popisani po svakom srezu i mjestu u Crnoj Gori.
Nakon uspostavljanja Kraljevine SHS 1918. godine, uz pomoć Kraljevine Italije, bivše Vlade Crne Gore grupa oficira i vijnika na Božić 1919. ustaje sa pobunom, neki zovu ustanak, ali bi se više po obimu, ljudstvu i trajanju mogla prozvati pobuna ili buna. Nakon propasti pobun, neki vinovnici iste su emigrirali i Italiju, logor Gaeta, gdje je odstupio i ujak moje majke Šćepan Jelić iz Ozrinića kod Nikšića. Oni koji su se odmetnuli od nove vlasti i države neki su zvali komitama po ugledu na komite iz rata, ali sama riječ je označavala odmetnika.
Odmetnici su ubijali viđenije ljude i pristalice ujedinjenja, ali vlasti i pristalice ujedinjenja su ubijali odmetnike i progonili njihove pomagače. U okolini Nikšića ubijen je inženjer Milovan Mijušković od bratske ruke , a nakon njega sa druge strane ubijen je zelenaš major Šćepan Mijušković u selu Poviji blizu manastira Ostrog.
Prolaskom vremana ubijali su i progonili jedni druge, ali odmetnici su sve više postajali razbojnici te se nisu svi borili za pravo, slobodu i čast Crne Gore, već su bivali razbojnici i širili strah , otimali pucali i ubijali činovnike nove vlasti. Važno je ukazati da je to bila borba između braće, istog naroda, čak u 90% slučajeva Crnogoraca Brđana i ostalih plemena u okviru Crne Gore, odnosno Zetske banovine. Na službi u Zetskoj banovini bilo je svakako žandara iz svih krajeva nove zemlje - Like, Slavonije, Srbije , Bosne...
Jedan od odmetnika, čije se odmetanje pretvorili u pljačku, razbojništa i ubistva i čiji se zulum nije mogao trpjeti bio je i Petar Zvicer. Danas, odnosno onomad mu je podignut spomenik, njemu i stradalim oko njega. Pri tom su učešće u tom činu uzeli i nosioci vlasti sa Cetinja, bivši i sadašnji saradnici Udbe, te neki ljudi koji sebe lažno predstavljaju sveštenicima koji su odavno izopšteni iz crkve, ne samo da su izopšteni, već i anatemisani. Tu je i jedan dio naroda, koju uzgred rečeno ne zna ni kako im se zvao đed, a tek da znaju o Petru Zviceru... Mogu da falsifikuju i da varaju one koji ne znaj, ali ima nas koji znamo, a taj događaj nije bio toliko daleko. Do prije 20-30 godina bilo je još živih ljudi koji pamte te događaje.
E, pa gospodo draga, istina je sledeća, a ko kaže da je drugačije neka mi stane na biljegu sa argumentima. O događaju znam od predaka, iz knjiga i istorijskih činjenica, pa da krenemo u razbijanje mitova. Petar se odmetnuo u prvim danima pobune, ali kao i mnogi drugi isti se kasnije sa propašću pobune odmetnuo sa svojom grupom i odbijao da se preda. Mnogi koji su se predali su amnestirani, među kojima je i rođak moje majke Radojica Nikčević i njen stric – đed Lazar Nikčević. Neki su bili u zatvoru u Zenici, ali ih je kralj Aleksandar pomilovao.
Bilo je i surovosti sa obje strane i od strane pripadnika vlasti i od strane odmetnika. Tu činjenicu niko ne spori. To nije bio nikakav etnički, nacionalni sukob, već sukob ideologija i na kraju drugačijeg gledanja na budućnost Crne Gore i njenog položaja u kraljevini SHS. Nije tu bilo zločina inspirisanih netrpeljivivošću prema Crnogorcima, već su neki tzv. komiti toliko prekrdašili da nije bilo druge - nego žestok obračun sa njima. Kap koje je prelila čašu je događaj kada je grupa Petra Zvicera presrela poštansku pošiljku i, kako bi to narod rekao, opljačkala istu, a pravno - to je razbojništvo. Oteli su i plate i ivalidnine za taj kraj, pa su se seljani skupili iz bijesa siriomaštva i nužde da se suprostave odmetnicima i njihovom zulumu iste pobili sve do jednoga. Radi mira u plemenu, selu i uopšte u Crnoj Gori, da bi se umirile strasti negdje je procurila vijest da je porodicu Zvicer i njihove pomagače te saborce likvidirala grupa majora Kecmanovića. Jednom pušten glas ostao je u narodu, a službi i vlastima je odgovaralo da se dalje ne prosipa krv i čini ostaveta u plemenu i ostala je takva priča.
Ne branim ja Kecmanovića, niti imam motiv za to, ali taj čovjek i njegova grupa žandara to nije učinila. Osim toga taj čovjek nije ni bio iz Srbije već negdje iz Bosne. Potpuno nevažno, jer danas da se neko odmetne protiv vlasti i države bio bi gonjen od današnjih specijalnih policijskih i vojnih snaga za oružanu pobunu. Ti ljudi su u početku podigli oružanu pobunu protiv zakonite države koju je priznao Versjaski ugovor te su njene vlasti legitimno branile svoj ustavni poredak. To što su se mnogi odmetnici, među njima i Petar Zvicer pretvorili u razbojnike to je njihov izbor.
Dakle, kako se u Crnoj Gori poslednjih 25 godina uveliko falsifukuju istorijske činjenice i kako se pokušao stvaoriti Montenegro sa novim izmjenjenim sadržajem u odnosu na tradicionalnu Crnu Goru prouzrokovao je još jedan „orginal falsifikata“. To je događaj koji sam napred opisao i koji stvara podjele posebno kod naroda koji nije jedno slovo pročitao već dozvoljava da se na njihov prazan mozak utisne svašta, a njihov prazan stomak to prihvata.
Ukoliko je neko zainteresovan za više informacija molim da me kontaktira. Otvoren sam za kritike, debatu, sučeljavanje činjenica. Sukob odmetnika i vlasti nakon 1918. nema nacionalni predznak, već je u pitanju politički i ideološki sukob, u to nema sumnje.
Na kraju moje priče jedna molba: Molim sve ljude da časno komitsko ime ne zloupotrebljavaju iz poštovanja prema komitima i komitskom pokretu. Ljudi koji danas to čine nemaju nikakve veze sa komitama u ideološkom političkom, vojnom i bilo kojem, posebno ne moralnom smislu. Svako ima pravo na svoj stav i mišljenje, ali istina je neumoljiva. Na padajte na orginal falsifikata!
Vaš dobroželatelj !
