Testament djeci i narodu: Imovinu čelnika države proglasiti državnom svojinom
Piše: Boško Čarmak
Pišem ovo, ne kao advokat i pravnik sa lažnom tapijom ekskluzive mišljenja i stručne riječi o pravu i pravdi, već ovo govorim kao hrišćanin u vremenu kada nije hrišćanski ćutati, sjedjeti kući i biti po strani na bilo koji način i po bilo koju cijenu.
Danas je hrišćanstvo, između ostalog, napisati testament svojoj djeci i svome narodu, ma koliko testator bio mali, nebitan, bez imetka, ma koliko bio zdrav, mlad i samo na prvi pogled udaljen od smrti. Pišem, molim se i vjerujem, kao što se u Crnoj Gori vjeruje, tvrdo, oštro i ludački, da će ova riječ biti grudva koja će se u svom kotrljanju naposlijetku kao lavina sručiti na glave onih koji su ove riječi izazvali.
Naime, u dubini svoga bića otvoreno i racionalno tražim od svih onih koji ovo čuju i čitaju, da se zakonskim putem sva imovina Duška Markovića, Mila Đukanovića, njihovih kumova, prijatelja, porodice i bliskih srodnika, imovina 45 poslanika koji su dali podršku političkom i pravnom rušenju Crkve, imovine koju su ova lica stekla nakon 1989. godine, da se ova imovina proglasi državnom svojinom, svojinom ovog naroda, da ova lica u upravnom postupku dokazuju zakonito sticanje svojine koja se kod njih nađe na dan glasanja o njihovom zločinačkom, piratskom zakonu, koji je ponizio i duboko uvrijedio čitavu Crnu Goru.
Sve njihovo imanje je bila državna imovina 1989. godine, imovina društvenih zajednica, preduzeća, gradova i opština. Cilj je da se donese istinski adekvatan zakon, po istoj logici i mjeri po kojoj ovi ljudi traže i glasaju da se ispita i prepiše na državu tj. njih same, imovina Crkve stečena prije 1918. godine, ali po znatno drugačijem i istinski pravednom principu.
Taj drugi zakon je neuporedivo pravedniji, cjelishodniji i moralno zdraviji, jer taj zakon ne zahtjeva prikazivanje i dostavljanje siromašnih srednjevjekovnih isprava, iz vremena kada je pismenost kod naroda bila najveći luksuz, u vremenu jedva postojeće ili nepostojeće administracije, isprava koje su toliko puta kroz vjekove paljene i uništavane od strane raznih okupatora, pljačkaša, pirata i lopova, zajedno sa čitavim crkvama, manastirima i ubijanim monaštvom i sveštenstvom, a što ova lica praktično svojim Zakonom traže od Crkve i opet na novo, pljačkaju, pale, ubijaju Crkvu, još jednim, prljavim, poznatim ali do sada neupotrijebljenim oružjem. Umjesto toga, dovoljno je da ovi ljudi dokažu da je nešto bilo njihova imovina prije 1989. godine, da je vrijedila toliko koliko danas vrijedi, u vremenu kada je u pravnom prometu bilo više nego dovoljno birokratskih instrumenata, pravne dokumentacije i svih drugih tragova porijekla imovine. Tačno se u Crnoj Gori zna koliko je čiji kum, prijatelj ili rođak imao imovine 1989. godine i koliko je državne i društvene imovine danas u njegovom vlasništvu.
Kažem i to vičući!
Da ovo nije nikakav atak na tuđu svojinu, jer se tu ne radi o privatnoj imovini ovih lica. Privatna svojina se stiče raznim časnim djelatnostima, dok imovina koja nije stečena, već pokradena, utajena ili opljačkana, ne predstavlja privatno vlasništvo, nego kriminalni, piratski, pljačkaški plijen, otet na štetu države Crne Gore i ovog naroda, od koje i od koga potiče sve porijeklo ove ovakve imovine, upisane na ova lica.
U svojoj sili i grabežu, ti grabljivci po Crnoj Gori, sem imovine, odavno kradu i ljude, kulturu i duh, kao i naciju! Pakuju naciju u nešto što ona nije, da bi je u toj lažnoj ambalaži, u lažnom pakovanju, mogli bolje, brže i primitivnije prodati, kroz lažni društveni sklop, tog lažnog čovjeka i lažnog nacionalistu, na crnom tržištu i tajnim berzama naših tradicionalnih neprijatelja. Crnogorci su hrabro Srpsko pleme, sa svojom državom Crnom Gorom i svojom jednom Srpskom Pravoslavnom Crkvom sa prestolom u Peći, i vjekovnom administracijom na mnogim svetim mjestima počev od Beograda, Tvrdoša, Mileševe, preko Berana do Cetinja pa nadalje sve do Nebeskog Kosova i Nebeskog Jerusalima, i to treba reći i potvrditi bez trunke ikakvog nepotrebnog nadahnuća.
Crnogorce nisu uspjeli da prevare ni fašisti sa Trojanskim konjem lažne države i lažne dukljanske, ilirske, fašističke, komunističke, crveno-hrvatske ili Natovske nacije. Crnogorci su takvu državu i takvu naciju sa prestolonaslednikom Mihajlom Petrovićem odbacili još 13. jula 1941. godine a kamo li neće danas kada to mogu još mnogo, mnogo snažnije!
Takvog Trojanskog konja Crnogorci nisu prihvatili ni pod silom i nasiljem Zidanog mosta, ni pod nasiljem Golog Otoka, ni pod nasiljem rušenja i zatiranja Njegoševe kapele na Lovćenu, ali ni pod nasiljem plastificiranog mauzoleja, ni pod glavnim nasiljem nametanja kičastog, pohlepnog, neukorijenjenog, krvoločnog, krivokletničkog i bratoubilačkog duha.
Dakle Crnogorci, ni u najvećim smutnjama i trpljenjima zločina nisu prestali da budu dostojno i hrabro Srpsko pleme i hrabri zavjetnici Kosovskog ispovjedničkog čina koji kroz Crnogorce i druga Srpska plemena, kroz borbu za slobodu sveukupnog Pravoslavlja i danas po cijelom svijetu traje.
Crnogorci su zaista oduvjek do danas bili dostojni Pravoslavlja i dostojni države Crne Gore, a ne nekog okupatorskog i podaničkog Trojanskog konja. Dakle, i današnji lopovi, bezzubi pirati, šverceri koji su pokrali i državnu i društvenu svojinu Crne Gore, u svojoj životnoj zrelosti pokušavaju za pare i međunarodne privilegije da podvode Crnu Goru i Crnogorce u bordel tradicionalnih neprijatelja svega Crnogorskog, Srpskog, svega Slovenskog, Pravoslavnog, svega Evropskog, civilizacijskog, moralnog i svega Hrišćanskog!
Siguran sam da će ovi imenovani lopovi i provalnici, koji su tragedijom ušli u riznice zlatne crnogorske istorije, koji su na najgrublji način prekinuli silno i dugotrajno trpljenje Crnogoraca i svih drugih Srpskih plemena, da će dobiti istinski Zakon koji priliči pravdi, etici i Evropskoj civilizaciji, prema principima koje su sami ambiciozno načeli i otvorili u pokušaju rušenja i pljačkanja Crkve, jer kakvom pravdom oni danas sude Bogu i Crkvi u Crnoj Gori, onakvom pravdom će se i njima na kraju suditi.
Neka ovo danas bude mala i nezapažena, ali iskrena tvrda grudva, koja će izazvati lavinu na glave onih koji su je natjerali da se stisne, stvrdne i s vjerom otkotrlja u nepregledni ambis neizvjesnosti, u klance današnjeg vremena, do poslednjeg šuma i otkucaja onoga iz čijeg je srca ona odvaljena.
