Pošast ozakonjenog ubijanja nerođenih ljudi

O pravu na život začetog a nerođenog čovjeka (V)

PIŠE: Protojerej  Jovan Plamenac

Pravo na abortus je u koliziji sa čovjekovim pravom na život
Pravo čovjeka na život naznačeno je u više međunarodnih dokumenata:

U Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila 10. decembra 1948. godine, u članu 3. kaže se da „Svako ima pravo na život, slobodu i bezbjednost ličnosti“; u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u članu 2, da „Niko ne može biti namjerno lišen života, sem prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom“; u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, u članu 6, da „Svako ljudsko biće ima pravo na život“…

U Ustavu Republike Srbije, u članu 24, kaže se „Ljudski život je neprikosnoven“, a u Ustavu Crne Gore, u članu 17 „Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo“.

Pravo na život je osnovno ljudsko pravo. Sva njegova ostala prava proističu iz tog. A i što bi mu bilo koje drugo pravo bez prava na život? To je pravo svih ljudskih rasa, svih nacija, pripadnika svih vjeroispovijesti. U mnogim državama svijeta, pa i Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj…, koje prate tok civilizacije kao trend koji ih uvodi u društvo naprednih, biva uskraćeno jedino čovjeku koji još nije rođen. U ovim državama osnovno ljudsko pravo na život podređeno je nižem tzv. ženskom pravu, iz kojeg proističe još niže pravo na abortus.

Posljedica dominacije nižeg prava na abortus nad višim, čak osnovnim pravom na život, je pošast ozakonjenog ubijanja nerođenih ljudi.

Prava žena, odnosno „ženska prava“ kako su terminološki definisana, podrazumijevaju pravo žene na rad, obavljanje javnih funkcija, posjedovanje imovine, na zaradu, da služi u vojsci i još podosta toga, pa i pravo na tjelesni integritet, odnosno pravo da po svom nahođenju raspolaže svojim tijelom.

Da bi namjerni abortus bilo moguće legalizovati, dijete u majčinoj utrobi, prema ženskim pravima, smatra se dijelom njenog tijela. Tako trudna žena ima pravo da čini sa djetetom u svojoj materici što hoće, može da mu dopusti da u njoj uzrasta do porođaja, a može i da ga izbaci iz nje, kao da sa svoga tijela skine bradavicu ili podsječe nokat. Kako od dijela tijela žene postaje zaseban čovjek, to niko nikada nije objasnio.

Dakle, ili čovjek nije živ dok je u majčinoj utrobi, ili je legalizacija prekida trudnoće u koliziji sa pravom čovjeka na život. Činjenica da čovjekov život počinje u trenutku začeća znači da je neprirodni prekid njegovog života uskraćivanje osnovnog ljudskog prava – prava na život. To, dalje, znači da su zakoni kojima se regulišu prava na abortus protivni ljudskom pravu na život.

Abortus je legalizovan prvo u Sovjetskom Savezu, 1920. godine, nedugo nakon što su boljševici u Jekaterinburgu ritualno ubili pravoslavnog cara Nikolaja Romanova i njegovu porodicu. U to vrijeme crkve su pretvarene u magacine, a njihovi oltari u nužnike. Pokrenut je časopis „Bezbožnik“. Revolucionarka Aleksandra Mihajlovna Kolontaj, prva žena ministar u istoriji, teoretičarka feminizma i ideolog seksualne revolucije, razvratnica, od Lenjina je tražila da se na ulicama postave kabine za seks. Članovi društva „Dolje stid“ išli su ulicama goli. U vrijeme Staljina, 1936. godine, abortus je u SSSR-u zabranjen.

Uslijedila je legalizacija abortusa u drugim zemljama: na Islandu 1935, u Švedskoj 1938… Danas, u većini evropskih zemalja abortus je zakonit do dvanaeste nedjelje trudnoće.

Zabranjen je jedino na Malti. U svijetu, abortus nije dozvoljen u većini islamskih zemalja kao ni u većini latinoameričkih i oko pola afričkih zemalja.

Najliberalnije zemlje u pitanju abortusa su Kina, Sjeverna Koreja, Kanada i, doskora, SAD. U njima je abortus dozvoljen i nakon pet mjeseci od začeća.

Crnogorski Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće iz 2009. godine u članu 4. kaže: „Prekid trudnoće se može izvršiti do 10 sedmica od dana začeća, na osnovu pisanog zahtjeva trudnice. Prekid trudnoće se može izvršiti i poslije isteka 10 sedmica od dana začeća, ali ne i nakon 32 sedmice.“ Srbijanski Zakon o postupku prekida trudnoće u zdravstvenim ustanovama u članu 6. kaže: „Prekid trudnoće može se izvršiti do navršene desete nedelje trudnoće. Izuzetno, prekid trudnoće može se izvršiti i posle navršene desete nedelje trudnoće.“

Zakon dopušta ubijanje nerođenih ljudi i široko je prihvaćen stav da je to normalno. Međutim, pravna regulativa je jedno, a život je drugo. Pravna regulativa je plod čovjekovog interesa, a život je pojava koja je plod Božije Ljubavi. Pravna regulativa uspostavlja se demokratskom praksom, koja podrazumijeva i špekulacije koje je prate, odnosno sprovođenje interesâ političke, finansijske i drugih elita, a život je Božiji plan. Pravna regulativa proističe iz ljudskog, ovozemaljskog, materilističkog, a život iz Božanskog, vječnog. Miješanje ljudskog u Božansko plodotvori, između mnogog, i legalnim ubijanjem ljudi koji su začeti nijesu rođeni.