Piše: Protojerej Jovan Plamenac
Nedavno je bilo, sjećamo se Ivane Mećikukić, hrabre Baranke koja je sa mnogim svojim sugrađanima pokušala da sačuva čemprese pored barske Gimnazije. Borba za život barskih čempresa ubrzo je poprimila simvolično značenje borbe za budućnost crnogorske mladeži.
Ivana je majka dvije ćerkice, magistar engleskog jezika i postojani, desetogodišnji, član Biroa rada. Ivana živi u crnogorskoj privrednoj, moralnoj i duhovnoj pustoši, zna čije je ona nedjelo, i ne pristaje na takav život i na takvu budućnost svoje djece. Na nasilje barske policije u njoj se uzburkala krv njenog roda, Joličića iz Krnjica u Crmnici, vjekovnih crnogorskih krajišnika.
Rekla je policajcima da je da je trudna, ali oni su je vukli po tlu. Na Sretenjenje su je priveli i odveli u barsku bolnicu. Ali, Ivanina bebica već se dušom bila susrela sa Bogom. Ivana i njen muž Aleksandar odoljeli su iskušenju traženja krivca za smrt svoje bebice.
U zemlji laži i prevare nije lako povjerovati u tvrdnju bilo koje državne institucije, pa ni pravosudne, ni policijske, ni zdravstvene i što god da oni kažu ne mora da znači da je tako. Ivana i Aleksandar uvažili su dostojanstvo čovjeka svog pokojnog djeteta i nijesu se upustili u politizaciju njegovog stradanja. Njihovo nepovjerenje u državne institucije veoma brzo se pokazalo opravdanim: u već uvježbanoj šemi pravde crnogorskog režima, umjesto policajce nasilnike, Tužilastvo, i to za krivično djelo, tereti – Ivanu.
Ivana i Aleksandar odlučili su da svoju bebicu sahrane. Nijesmo znali da li je njihova bebica muško ili žensko. Imala je samo dva mjeseca. Nedostajalo je još sedam mjeseci da bude rođena. Znamenovali smo je imenom – Mina. Opojali smo Božije stvorenje Minu i položili ga u grob, da svojim tjelašcem tu čeka Drugi dolazak Hristov. I grobaru su pošle suze na oči. Nikada još nije sahranio nerođeno dijete.
U bezmalo svim državama svijeta zakonom je dozvoljeno ubiti dijete do oko tri mjeseca starosti. Dovoljno je samo da to majka zatraži i da potpiše svoj zahtjev. Djecu koju ljekari aborteri raskomadaju u materici, bacaju u kanalizaciju. U Rimokatoličkoj crkvi, u puno gradova svijeta, sprovode litije od takvih bolnica, klanica djece, duž kanalizacije, do njenog ishodišta. Sve vrijeme mole se Bogu za duše te djece koja su ubijena u majčinim utrobama i čija tijela se valjaju kroz kanalizacione cijevi, izmiješana sa izmetom i drugim gadostima.
Nerođenu djecu, u daleko većem broju nego abortusom, majke ubijaju takozvanim sredstvima za kontracepciju, onima koja ne sprječavaju začeće djeteta nego mu ne dopuštaju da se usadi u matericu i tu prehrani. Ta sitna tjelašca resorbuju se u tijelima njihovih majki. Majke ovog vremena tako postaju svojevrsni kanibali.
Višak djece začete u vantjelesnoj oplodnji, svu onu koja preteknu nakon što nekoliko njihovih braće i sestara usade u matericu, u bolnicama čuvaju u zamrzivačima, za slučaj da takva majka odluči da ponovi postupak vještačke oplodnje, ili ih bacaju. Mnogo djece koja su na taj način unijeta u matericu u njoj umru, „ne prime se“.
Ivana i Aleksandar zatražili su od patologa da im vrati tijelo njihovog djeteta. Nijesu pristali da ono bude „medicinski otpad“. Mina je čovjek, ne „plod“, ne „dio majčinog tijela“. Mina nije nešto, Mina je neko.
I Ti, čitaoče, ako si slovesan, pomoli se Bogu da u Svoje naručje primi Mininu dušu. Pomolimo se Bogu i da skine skramu sa razuma roditelja koji svoju djecu prinose na žrtvu Satani: abortusom, upotrebom sredstava za „kontracepciju“, vještačkom oplodnjom… Neka bi Minino stradanje bilo žrtva pred Bogom na spas ovozemaljskih života djece koju njihovi roditelji namjeravaju da ubiju, a Ivanin i Aleksandrov odnos prema njihovom nerođenom djetetu primjer koji će probuditi obamrlu savjest roditelja ubica svoje djece.
IN4S
