PIŠE: Milenko Jovanović
Uistinu je preteško čovjeku da svjedoči o djelu i životu nekoga čija svetost i svjetlost imaju takvu moć i takav sjaj kakvu ima neumrli naš Mitropolit Amfilohije. Naročito je to teško ako se neko osjeća ne u potpunosti dostojnim za takvom čašću koja mu se nenadano ukaže.
Potpisnik ovih redova je upravo u takvom osjećanju dok nastaje ovaj prilog kao doprinos naporu pregaoca Slobodana Čurovića Apisa da sabere slova (pod)sjećanja na ličnost blaženopočivšeg Đeda za potrebe zbornika koji je u izradi.
Sjećam se, dakako, prvog susreta s mitropolitom, kao i svih svojih uzbuđenja koja je taj susret pratio. Susreta i razgovora koji je Mitropolit započeo i završio našim Kosovom i našom Metohijom. I svaki sledeći, a bilo je ih je bezbroj u periodu dužem od dvije decenije, nosio je sve snažniji pečat svetog Kosova i svete Metohije.
Uostalom, borba za Kosmet kao najveću i neprolaznu vrijednost u Srba, obilježila je čitav njegov ovozemaljski život. Svaki njegov pokret, svaku njegovu besjedu, svaki njegov uzdah, svaki Đedov pogled i treptaj!
Kosmetom je živio, Kosmetu se ispovijedao, Kosmet nam je čuvao molitvom na temeljima spaljenih crkava, sastavljanjem iskasapljenih i raskomadanih tijela mučenih metohijskih Srba, evakuacijom opkoljenih građana Peći u okupaciji 1999.godine...
Kao novinar objavio sam veći broj intervjua sa Mitropolitom. Ne sjećam se da je neki od njih završen a da u njemu nije govorio o srpskom Jerusalimu. I to nezavisno od teme i postavljenih pitanja.
Kao vjernik pristustvovao sam brojnim liturgijama koje je služio Mitropolit. Gotovo da ne pamtim da je tokom liturgijskih besjeda izostavio da podsjeti na značaj i svetinju Kosova i Metohije i na neophodnost da slijedimo jevrejski primjer i pozdravljamo se na svakom dijelu zemljinog šara gdje nas ima sa - „Dogodine u Prizrenu“. Sve dok, kako je govorio, neonacistička okupacija najvažnijeg dijela Srbije - traje.
U naručju Mitropolita tražio sam utjehu i za svaki strah od izdaje Kosova i Metohije, kada god bi na tako nešto „zamirisalo“.
S Kosmetom na usnama i visoko uzgignutim krstom u ruci, pozdravljao je i blagosiljao naš sveti vladika Crnu Goru i Brda otkako je bio zaogrnuo vladičansko odijelo. Tako jedne prilike i u zavičaju mojih predaka, namučenom i junačkom Lutovu, u Bratonožićima.
U bezvodnom kršu sjećanjem na zajedničke nam pretke i njihove podvige u prošlim (ne) vremenima, još jednom tada skupa pečatirasmo zajedničko, kako je volio da kaže, kosovsko i lazarevsko opredjeljenje.
Mitropolitova baba Ljubica (Grujičina) je upravo iz Lutova, od Jovanovića, pa mojoj sreći nije bilo kraja nakon što smo mnogo prije druženja na saboru u Lutovu 2007. godine konstatovali i svoje relativno bliske rođačke odnose.
Nije krio Mitropolit oduševljenje poduhvatom Svetozara N. Jovanovića, počivšeg advokata beogradskog, koji je zavičaju u Lutovu ostavio, na vrhu Pišteka, pored ostalog i nesvakidašnji kamen – spomenik poginulim Lutovcima (svi koji potiču iz Lutova, a ne samo oni koji su uzeli prezime Lutovac po mjestu porijekla) od kraja 17. vijeka do 1945., koji je isklesao svojom rukom, i to u poznoj životnoj dobi.
Dok je stajao na ruševinama ognjišta svoje babe Ljubice, pričao je mitropolit s ogromnim ponosom o čuvenom lutovskom četnom barjaku iz Bitke na Fundini, sa 404 zrnobojine (rupe od metka) koji se čuva u Ermitražu, najvećem muzeju na svijetu, u ruskom gradu Sankt Peterburg. Taj barjak, kao simbol junaštva naroda Crne Gore knjaz Nikola poklonio je ruskom caru. A crnogorski knjaz i kralj posvetio je lutovskim junacima iz fundinskog boja i stih koji je advokat takođe uklesao u stijeni - spomeniku:
„A za hrabrost Lutovaca,
Junaštvu im barjaktara,
Bi gudalo s udivljenjem
Stalo samo u guslara“
Sa svake strane je, dakle, Mitropolitu imalo po kome doći da bivstvuje kao najveći među svojim savremenicima i zavrijedi vječnost.
Za pobjedu i slobodu Crne Gore izborio se dok je još hodao zemljom. Za konačnu pobjedu na Kosovu i Metohiji i Slobodu, potrebna nam je, više nego ikad prije, opet njegova pomoć. Svojom svetošću i molitvama pred Svevišnjim koji ga je uzeo pod svoje okrilje, naš će presveti Mitropolit i ovu bitku dobiti kao nebeski predvodnik armije svetih kosovsko-metohijskih oslobodilaca.
To znamo jer vjerujemo! Kao što je vjerovao i Mitropolit i pokazao nam kako se pobjeđuje!
