Srpstvo barskih nadbiskupa ili Primasija srpska

PIŠE: Saša Nedeljković

Dubrovnik je bio kulturni, a Primasija Srpska u Baru verski centar Srba katolika. Zbog nedostatka sredstava arcibiskup Milinović nije ostvario svoju ideju o otvaranju sjemeništa u kojem bi se obrazovao kadar koji bi činio jezgro „ujedinjenja srpstva i sloge Jugoslovenske”. Arcibiskup Milinović je posle kraće bolesti preminuo 21.3.1910.

Primasija Srpska

Sahranjen je u svojoj zadužbini crkvi sv. Vida u Baru. Svečanu misu držao je kotorski biskup Frano Ućelini–Tice uz učešće tada tek osnovanog barskog pjevačkog društva „Bratimstva”. (1)

Sveta stolica postavila je 1912. dr. Nikolu Dobrečića za barskog arcibiskupa i Primasa cijelog kraljevstva Srbije.

Nasuprot Hrvatima Srbi katolici težili su ujedinjenju sa Srbijom i stvaranju Jugoslavije.

Povodom Ujedinjenja 1918. dr. Nikola Dobrečić izjavio je: „Ja nikad ne zaboravljam da sam primas srpski, i ja sam gotov sve učiniti, samo da naše pleme dođe do ostvarenja naših narodnih ideala, do našeg ujedinjenja. … Ja sam već do sada u ovome pravcu radio kod našeg naroda sve tri vjere i svuda sam naišao na odličan odziv“.

Govoreći o tome vremenu dr. Nikola Dobrečić istakao je : “kao vatreni pobornik ujedinjenja prvi išao u Rim kao izaslanik pokojnog tadašnjeg regenta Aleksandra i Ministra vjera Alaupovića i da sam ja isprosio da najprvo Sv. Stolica priznaje našu Jugoslaviju”.

Kada je pitanje postavljanja beogradskog nadbiskupa postalo aktuelno krajem 1923. godine vlada Nikole Pašića istakla je kao kandidate arcibiskupa barskog dr. Nikolu Dobrečića i kotorskog biskupa dr. Frana Ućelinija-Ticu.(2)

 Kralj Aleksandar i kraljica Marija posetili su 1925. Crnu Goru i Primorje.

U Baru su 23. septembra 1925. trijumfalno dočekani. Dr. Nikola Dobrečić pozdravio je kralja u ime Primorja : „Pozdravlja Vas vjekovnom slavom ovjenčana Srpska Primasija, koja je igrala veliku časnu ulogu u razvitku i oslobođenju Srpskog naroda, … Naročito ovo divno Srpsko Primorje, ovaj staroslavni grad Bar, …od Vašeg Veličanstva … očekuje da bude glavna trgovačka luka pri izlazu transbalkanske željeznice. Ova željeznica koja bi prolazila kroz Crnu Goru i sišla na Bar, usrećila bi Crnu Goru a Vaše Veličanstvo i Vaša kraljevska vlada zadužili bi Crnu Goru za vječna vremena”.

Barska nadbiskupija

Zalaganjem dr. Nikole Dobrečića 20. juna 1935. otvoreno je Arcibiskupsko sjemenište Primasije Srpske u Baru. Prilikom osveštenja sjemeništa Primasije arcibiskup je izjavio da je „bio i jest uvijek najveći prijatelj svog naroda bez razlike vjere“. Sjemenište je velikim delom finansirala kraljevina Jugoslavija.

Radilo je do 1941, kada je zbog rata raspušteno. Posle rata 1945. barski arcibiskup je bezuspešno pokušavao da ga obnovi. Dr. Nikola Dobrečić osnovao je pri Arcibiskupiji sirotište i zabavište. U zabavište su bila upisana deca sve tri vjere.

Najsiromašnijim učenicima je na dan sv. Save upućivao pomoć preko škola. (3)

Austro-Ugarska monarhija radila je na pretvaranju Srba katolika u Hrvate. O aktivnostima pre Prvog svetskog rata, sresko poglavarstvo u Kotoru dostavilo je 14. jula 1924. Ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine SHS izveštaj : „Razne vlade i države koje su prošlih vjekova Bokom vladale nastojahu svim silama da oslabe, unište i potisnu srpski elemenat koji nije mogao snositi tuđi jaram. Austrija, koja je zadugo Bokom vladala, provodila je tu politiku austrijsku u najvećem opsegu. Da bi što veći rezultat i cilj svoje politike postigla, ona je preko katoličkih sveštenika, profesora i činovnika, koji nijesu bili Bokelji, probudila među Bokeljima vjersku mržnju i nesnošljivost, a zadnjih 40 godina raspirila je i plemensku mržnju i borbu, stvarajući od katolika Hrvate, koji su joj slepo služili i bili oruđe … Da bi smanjila broj srpskog plemena, naselila je dosta stranog elementa, naravno katoličkog, od kojeg je opet stvorila Hrvate … .“(4)

Posle stvaranja Jugoslavije hrvatski separatisti su zajedno sa delom katoličkog klera nastavili svoje aktivnosti na asimilaciji Srba katolika i stvaranju velike Hrvatske. Za njih Srbi katolici nisu postojali.

Zagrebački klerikalni i frankovački listovi „Katolički list“, „Hrvatska smotra“, „Nezavisnost“ … napali su srpsko ime u titularu Arcibiskupije barske i Primasije srpske.

U ime Primasije srpske odgovorio je 1929. don Stjepan Marković, Srbin katolik, konsultorski savjetnik i sekretar Arcibiskupije barske. Isticao je da barski arcibiskupi nisu bili samo primasi Srbije nego „čitave Srbije“, odnosno svih srpskih zemalja.

Takođe je istakao da je i knjaz Nikola uvideo važnost Srpske primasije : „On je kod Vatikana postigao takav uspjeh i prosto reći triumf, da mu se čitav svijet divio. On je poslao u Rim nadbiskupa Milinovića i grofa Luja Vojnovića, koji su četvoromjesečnim radom postigli to da se ugled Crne Gore u svijetu digao mnogo više nego iza koje njene slavno dobivene bitke.

Knjaz Nikola je uspio da se prizna Barskoj nadbiskupiji čisti srpski karakter, no ne samo to, nego čak i da se dugim nizom vjekova osvještano Srpsko primatstvo u Baru još jednom najsvečanije potvrdi“. I to tako što je papa 7. marta 1901. svečano izdao „dokument s kojim se Srpskom primasu Milinoviću i njegovim nasljednicima potvrđuje pravo, vjekovnom slavom ovjenčano Srpsko primastvo“.

Marković je nastavio: „Što se tiče povijesti, ni jedna mitropolija na svijetu nije imala veće ni ljepše povijesti od Dukljansko-Barske. Njena je uloga uvijek bila časna, uzvišena i odlučna u razvitku i oslobođenju srpskog naroda.“(5)

Ćirilični natpis na zgradi Barske biskupije

Hrvati su težili da asimiliraju i Bunjevce. Pop Blaško Rajić istakao je u “Našim novinama” od 9 marta 1913. : “Ima Srba … eno katolika u Crnoj Gori. A ima Srba rimskoga obreda, evo mi Bunjevci !”(6)

Mijo Mandić izjavio je : „Istorija nam dokazuje, da su Bunjevci sve do naših dana nazivani imenima : Bunjevac, Šokac, Dalmatinac, katolički Srbin i najzad imenom Raci, kako su ih mađarski vlastodršci najobičnije nazivali.” Marko Jurić je u Narodnoj skupštini u Beogradu izjavio da su Bunjevci Srbi. (7)

Poslanica katoličkih biskupa protiv Sokola nije čitana u crkvama barske arcibiskupije i kotorske biskupije 8. januara 1933. Don Ivo Kotnik, vikar Barske arcibiskupije, prijavio se za člana sokolskog društva u Baru izjavivši : “Ponos će mi biti kada na halje svešteničke, prigrlim viteški znak sokolski. Uz zavet Bogu i veri, polažem i zavet Kralju i Otadžbini.” (8)

Prilikom posete 1934. Primorju bana Zetske banovine, dr. Alekse Stanišića, u Srpskoj Primasiji u Baru priređen mu je banket. Dr. Nikola Dobrečić dočekao je bana na ulazu u Primasiju u svečanoj odeždi.

Na banketu arcibiskup je jednu zdravicu podigao u čast Sokola nazdravivši im s ovim rečima : „Pozdravljam naše dične Sokole, koji su se uvek borili za „krst časni i slobodu zlatnu”, za napredak Kralja i domovine, te radeći u tom smeru, ja ću biti gotov da im … uvek pomognem, jer nema nikakve smetnje da sa Vama sarađujem na širenju Sokolstva, … a svi treba da radimo za dobro Kralja i otadžbine.” (9)

 U govoru održanom u spomen kralja Aleksandra u katedrali sv. Tripuna u Kotoru 18. oktobra 1934. don Niko Luković istakao je : „ … Bolom odjekuju svodovi ovoga svetoga hrama, koji viđe vladare iz doma Nemanjina i koji je otrag nekoliko godina obeselio svojom posjetom blaženopočivši Kralj Aleksandar … Rodoljubiva Boka, … koja je dizala ustanke protiv tuđinskih siledžija, koja je rodila tolike rodoljube i dala na stotine dobrovoljaca na Solunskom frontu, … Ko se ne sjeća prve Kraljeve posjete Boki ? To je bio pravi „Kraljevski dan“, koji se ne će nikada zaboraviti. … Kralj Aleksandar je k nama došao …kao oslobodilac Svog naroda, kao prvi vladar naše krvi i jezika nakon dugih stoljeća. Zato smo Ga onako oduševljeno i iskreno dočekali. … Pre nekoliko mjeseci Boka, da se oduži ljubljenom Kralju … priredi Mu ono nezaboravno „Bokeljsko veče“, koje je nadilazilo i najbujniju maštu, kada su plamtili vrhunci naših brda, naše obale, naši hramovi i domovi, … On je prolazio ovim čarobnim zalivom, kao kralj slave uz oduševljeno klicanje naroda. …. (10)

Nadgrobna ploča jednog od barskih biskupa

Kotorski biskup Frano Ućelini–Tica stao je odlučno na stranu sokola protiv optužbi iz Poslanice. Kad je dubrovački biskup Carević odbio da blagoslovi 8 zastava seoskih sokolskih četa iz dubrovačke okoline, blagoslovio ih je na kotorskom vježbalištu, uz ogromno učešće naroda, 4.6.1933. biskup dr. Frano Ućelini Tica.

Tom prilikom izjavio je: „Braćo i sestre, dragi moji Sokoli, mi smo, eto, blagoslovili ove sokolske zastave što pretstavljaju ljubav, zanos, vernost prema našoj domovini Jugoslaviji. … Na vašim sokolskim zastavama usađena je ljubav prema domovini i Kralju svome. I vi ste spremni doprineti svaku žrtvu za Kralja i otadžbinu. Dragi moji Sokoli, naša domovina želila je uvek mir. Slovenski narodi bili su uvek miroljubivi, ali ako bi nas ko, po nesreći napao, naši Sokoli sa svojim zastavama učinili bi svoju dužnost, jer bi oni uz našu proslavljenu vojsku postali nesalomljiv zid pritiv svake neprijateljske opasnosti. … ” . Stjepan Roca je u svom članku o biskupu Ućeliniju u ,,Sokolskoj njivi” istakao da je biskupsku poslanicu sa najvećim zanosom pozdravila italijanska štampa, jer je smatrala da će poslanica uništiti sokolsku organizaciju i time oslabiti Jugoslaviju. (11)

Nasuprot kotorskom biskupu pojedini katolički sveštenici vodili su upornu borbu protiv sokola.

U listu „Dubrovačka tribuna” 1933. u članku „Pop Dukaj i mađar Salkaj, vode križarsku vojnu … “ istaknuto je : „U poslijednje vrijeme javljeno je iz naših okolnih sela nekoliko ispada za koje je utvrđeno da su im auktori križari i njihovi časni vođe”.

Župniku Don Karlu Dukaju smetao je rad Milovčića koji je organizovao prvu sokolsku četu u Ošlju. Na dan Sv.Petra i Pavla, pop Dukaj je održao propovjed punu aluzija na sokolstvo i njegove pionire, prikazujući ih kao protivnike crkve i vjere. Iste večeri sastao se Milovčić u jednom društvenom lokalu sa tamošnjom učiteljicom, razgovarajući o sokolskoj organizaciji.

Župnik Dukaj upao je u lokal vičući i psujući Milovčića sa raznim pogrdnim rečima. Pop Dukaj se branio da on nije napao sokolstvo kao takvo, nego samo neprijatelje crkve. Posle kratkog objašnjenja Dukaj je Milovčića udario šakom u lice. Kada je Milovčić hteo da reaguje, župniku je priskočio u pomoć njegov zet Mađar Ferenc Salkaj. Zajednički su napali Milovčića i teško ga povredili, tako da je iste večeri morao da ide u banovinsku bolnicu u Dubrovniku gdje mu je ukazana potrebna pomoć. (12)

U listu „Dubrovnik” u članku „Žalosno ali istinito” ističe se da je sokolska četa Ćilipi posetila sokolsku četu u Dražinom Dolu kod Trebinja.

Četa iz Ćilipa prikazala je pozorišni komad „Jazavac pred sudom”. Sveštenik osudio je rečima: „Išli su u tuđi kraj, gdje žive samo pravoslavni, radi čega ih sa ovoga mjesta osuđujem”.

U članku „Postupak jednog sveštenika” objavljenom u listu „Dubrovnik” iz Čibače (Župa dubrovačka) navodi se da je Nikola Simatović, član Sokolske čete Donja župa umro 16. 12. 1938. godine u 23-oj godini života. Završio je jednomesečni župski i dvomesečni vojni tečaj u Beogradu. Kao vojnik učestvovao je na Svesokolskom sletu u Pragu 1938. godine. Naglo mu je pozlilo i po izričitoj želji bolesnikovoj koji je želeo da se ispovjedi i pričesti, pozvan je oko 4 sata posle ponoći katolički sveštenik don Miho Arburić.

Iako pozvan sveštenik nije hteo da dođe. Istog jutra prošao je pored bolesnikove kuće idući za Dubrovnik, a da nije svratio. U listu „Dubrovnik” je istaknuto: „Ovakav postupak svećenikov nije teško rastumačiti kad se zna da je radi napadaja na Sokolsku četu Donja župa bio već i sudski kažnjavan, ali je teško narodu razumjeti da ovakovi svećenici primaju još i državnu platu kao dar za svoj razorni i nekršćanski rad na selu”. (13)

Srbi katolici učestvovali su na katoličkim proslavama uprkos težnjama hrvatskih klerilalaca da ih pretvore u hrvatske manifestacije. Klerikalni list ,,Narodna Svijest” predstavio je to kao jedinstvo katoličkih redova. Za njih je to bila potvrda da se u hrvatskom katoličkom narodu uspešno radi na ostvarenju ciljeva Katoličke Akcije u Domagojskom i Križarskom pokretu.

Na Dubrovački Euharistijski kongres došli su hodočasnici iz Cavtata brodom „Cavtat”. Dr. Nikola Dobrečić boravio je u Dubrovniku na Euharistijskom kongresu 14. 7. 1937. Na Teoforičnoj procesiji bio je praćen od Roka Mišetića i gradonačelnika Ruđera Bracanovića.(14)

Kralj, Kraljica i primas srpski u Baru 1925. godine

Građani Bara i cijele „Primorske nahije” proslavili su 1932. dvadesetogodišnjicu i 1936. 25-godišnjicu stupanja Nikole Dobrečića na presto Srpskih primasa.

U proglasu iz 1932. stajalo je „kroz daleke vjekove Primasija srpska bila je na braniku srpske … zavjetne misli”.

Predsednik Krajinske opštine Stevan Polović u svom „Raspisu Krajinjanima” istakao je:

„Dakle iz cijele Srpske narodnosti koja ispoljava rimokatoličku vjeru, naš Krajinjanin je Primas srpski.”

Na Dobrečićevoj zadužbinskoj crkvi Sv. Nikole u Baru bilo je ćirilicom ispisano njegovo arcibiskupsko geslo „Za Boga i za svoj Narod”.

Njegova sestra Roza živjela je u Dubrovniku. Dr. Nikola Dobrečić trudio se da unapredi kulturno i ekonomski Primorje. Pravio je paralelu između izgrađenog modernog „hrvatskog Primorja“ i potpuno „zapuštenog Srpskog Primorja” („grad i selo, raj i pakao”).

Polovinom 1939. Bar su posetili ministar Čejović, ban Krstić, patrijarh Dožić i narodni poslanici iz Zetske banovine.

Na svečanom banketu u Biskupadi, u prisustvu oko stotinu uglednih zvanica, na predlog arcibiskupa dr. Nikole Dobrečića obrazovano je Društvo za unapređenje srpskog primorja, u koje su ušli arcibiskup i svi zvaničnici prisutni na skupu. (15)

 Starešina sokolskog društva u Baru bio je Đuro Čejović, narodni poslanik iz Barskog sreza i od februara 1939. ministar za fizičko vaspitanje naroda u Cvetkovićevoj vladi.

U ime Srba katolika Luka Bone, Božo Hope i dr. M. Gracić iz Dubrovnika uputili su 15 juna 1939. barskom arcibiskupu i Primasu srpskom dr. Nikoli Dobrečiću predstavku o potrebi otvaranja Srpske katoličke bogoslovije u Baru.

U listu „Dubrovnik” objavljena je predstavka pisana uoči Vidovdana 1939. „Jedna potreba i jedno pravo Srba katolika” poslana banu Zetske banovine na Cetinju, a dostavljena Arcibiskupu Barskom i Primasu Srbije, predsjedniku vlade i ministarstvima Pravde i Prosvete u Beogradu.

U predstavci se iznosi : „Za katolike Beograda i predratne Srbije, za katolike Crne Gore, Vojvodine i Dalmacije, potrebni su su nam rodoljubivi srpsko-katolički svećenici.  Današnji svećenici nisu srpski rodoljubi. Neka ovi primjeri ilustruju rad njihov: Poznata je vrijednost Sokolstva u nas; ono je cement u temeljima Jugoslavije. …Katolički Episkopat je zauzeo negativni stav prema Sokolstvu. …Ali djeca iz mješovitih brakova izoštaše sa sokolskih časova, jer im majke zabraniše da više idu u Soko.

Prilikom posjete u crkvi majke su dobile naredbu da svoju djecu više ne daju u Soko. Pa drugi primjer : u carskom Skoplju izlazi već 12 godina katolički list „Blagovest”, pa u mjesto da služi širenju i jačanju srpskog imena u tim krajevima, on pronalazi u katolicima Stare Srbije Hrvate, kao što ih o. Petar Vlašić nalazi u najistočnijem dijelu Banata. Mi nismo u stanju da kontrolišemo, šta se sve ne naređuje putem crkve našim katolicima, ali su ovo očigledni dokazi : da katolička crkva u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini i Dalmaciji, ide nasuprot intencijama Srpskog Naroda.”

U odgovoru na ovu predstavku jednom od njenih autora dr. Graciću 23.6.1939. dr. Nikola Dobrečić navodi da bi „prije Bogoslovije ovde trebali otvoriti jedno sjemenište sa potpunom klasičnom gimnazijom za sve srpske krajeve”. (16)

Sporazumom Cvetković-Maček 26.8.1939. stvorena je Banovina Hrvatska. HSS je koristeći vlast u Banovini Hrvatskoj pojačao progone jugoslovenskih nacionalista, Srba katolika i sokola.

Hrvatska štampa tražila je da se Banovini pripoje oblasti u kojima su živeli Srbi katolici. U polemikama sa hrvatskom štampom Srbi katolici su se pozivali na Primasiju srpsku.

U članku „Dalmatinski Srbi katolici” od lica koje se potpisalo kao Srbin katolik u knjizi Mare Đorđević Malagurske „Bunjevka o Bunjevcima” prikazana je ukratko povest Dalmacije, uzroci sukoba Srba i Hrvata i značaj arcibiskupa barskog i primasa srpskog za Srbe katolike. (17)

U članku „Dubrovačke mase i hrvatsko ime” od Aleksandra Martinovića u listu „Dubrovnik” koji je za Banovine Hrvatske izlazio u Kotoru razmatrala se podrška katoličke crkve hrvatskoj propagandi : „ … U službu Starčevićeve velikohrvatske ideje bila se stavila i katolička crkva. Ona je propovijedala da je pripadnik hrvatskog naroda svaki onaj katolik koji govori srpskim jezikom. …Te otada i pojedini Dubrovčani počinju se nazivati Hrvatima, identifikujući narodnost i vjeru, naime misleći da je jedno isto : hrvatstvo i katoličanstvo, a srpstvo i pravoslavlje, ne znajući da ima i Srba, katolika, što priznaje i sama Sveta Stolica, i to još od davnina, još 1067,kada je osnovana srpska katolička arcibiskupija. …Prema tome, hrvatstvo Dubrovčana nije plod njihove nacionalne svijesti, već odjek velikohrvatske političke propagande, a to nije ni hrvatstvo srpskog katoličkog stanovništva u Bosni, Dalmaciji, Liki, Srijemu, Slavoniji i Bačkoj.“ (18)

( Autor je član Naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Srbije )