PIŠE: Hafiz Haris ef. Kalač
O, vi skrušene vjernice, Allahove vrle ropkinje, plač se Vaš diljem dunjaluka čuo, silom svojom nebo dotaknuo!
O, koliko male djece, sve jedno kraj drugog nevino, zauvijek zaspalo!
Stid me je reći za smrt mog djeteta Suhejla i bol za njim pred smrću toliko djece i bolom njihovih roditelja…
Stidim se pred Gospodarom svih svjetova, jer ne mogu ništa da učinim! Dovim za milost i pomoć Njegovu, jer On je uz svoj narod koji nosi tešku sudbinu!
Stidim se pred majkama Gaze svoje nemoći! Pred njima kojima rat oduzima djecu nevinu.
Kako će se smiriti srca vjernička kad u času porodice palestinske nestaju!
Stid me je tople postelje i tople hrane, sveg mira koji imamo.
Hladnoća, glad i neizvjesnost nemilosrdno biju po krhkim tijelima. Nemaju kad da se pitaju gdje su njihova muslimanska braća da im se odazovu. Gledaju se, gledaju što duže jer se ne zna ko sutra neće preteći.
Tražim od vas majki, čeda i braće, halala što nemam načina, snage da vam se odazovem i vašim tijelima branitelj budem.
Halalite što su nam srca u dunjaluk zaljubljena i prezirom za smrt ispunjena!
Allahu moj, Allahu naš, uzdigni Svoje stradale robove. Pomozi. Oprosti.
Ja tugu svoju i jad svoj pred Tobom, Gospodaru, iznosim!
