Tektonski poremećaj mozga i komunistički Montenegro

PIŠE: Dragutin Dašo Durutović, advokat

Mogao je ovaj tekst da nosi naslov i "Original falsifikata"...

Zvuči paradoksalno, jer logički i jezički se ne poklapa, ali mnogo toga se ne poklapa i ne štima u zemlji koja se nekad zvala Crna Gora, a danas Montenegro, gdje jedna te ista zemlja i jedni isti ljudi po krvi srodni, smatraju da nisu jedno, već da su nešto drugo.

Da ne bih upao u rečenice Svetozara od Budve počeću redom. Naslov filma Dragana Kresoje ("Original falsifikata") nije toliko bitan koliko čovjek koji se rodio ovdje i izgubio svoj identitet i postao, odnosno želi da postane nešto što nikada nije bio, jer jednostavno on tako hoće i  "tako osjeća".

Rođenjem od tigra ostajete tigar, od zebre zebra, a od čovjeka postajete čovjek. Svi ljudu na planeti su sa istim organima, anatomski jednaki, ali postoji nešto što svaki čovjek u sebi nosi i što pripada samo njemu, a to je duh. Duh je važniji od tijela, to bi bio, recimo nekkav tzv. „barkod“ svakog čovjeka, ono unutrašnje „Ja“.

Zemlju u kojoj sam rođen i iz koje potičem, računajući onu granu ili porodično stablo je kroz istoriju i vjekove razaralo mnogo toga. Ratovi, okupacije, glad, nemaština, uopšte siromaštvo i zaostalost u nekom ekonomskom smislu. Uprkos tome moja zemlja je podarila vaseljeni svetitelje, vladare, junake, odoljela je vjekovima svim nedaćama, ali jednoj nije mogla.

Ta pošast je vrlo brzo osvojila i okupirala i ta okupacija i dalje traje, a male su šanse da se pobijedi. To je okupacija duha, duše, identiteta, onoga „Ja“, dakle ne okupacija tijela, već duha. Taj okupator je poslat u skoro sve zemlje koje su većinom pravoslavne i većinu od njih je nagrdio da se nikada nisu oporavile. Mislim da je najveću štetu nanio upravo Crnoj Gori, a taj okuaptor duha se zove komunizam.

Komunizam je  od Crnogoraca i  plemena koja čine Crnu Goru napravio nešto što nikada ranije nisu bili. Novočovjeka koji je potpuno nov, koji nema veze sa svojim precima, koji ih se odrekao, koji čak pijukom skida slova sa nadgrobnih ploča svojih đedova da prikrije ko su bili.

Ako mu je otac ili đed bio to i to, on nije, jer on kaže "ja se osjećam tako i tak". Možemo se mi osjećati kako god, možemo sebe proglasiti i faraonom, ali nismo to. Dakle komunizam je napravio nešto što nijedan okupator nije uspio. Napravio je čovjeka koji se odrekao svega što stoji ispred njega! Svoje loze, predaka, istorije, vladika, manastira, bitaka, gusala, svega toga se stidi i negira.

Zamisli Crnogorca koji u kući nema ikonu krsne slave, gusle, kakvog brkatog pretka na zidu, sliku Njegoša, već umjesto toga drži sliku Tita ili Mila.

Zamisli osobu od 65 godina, koji živi 300 metara od cetinjskog manastira i nikada u njega nije kročio, ali se hvali da je četiri puta bio u Kuću cvijeća u Beogradu (600 kilometara daleko). Možete li da zamislite takav duh? Takva osoba je najprije bila komunista-titoista, a sada kada je komunizam na izdisaju oprijedjelila se za novi kult – država i montenegrinstvo.

Za takvog čovjeka je važnija odluka drugog zasjedanja AVNOJ-a od svih bitaka i od svih dogaćaja bogate crnogorske istorije. Petokraku iz koje se ideološki ispilio zamijenio je grb, grb Crne Gore kada je bila kraljevina, ali nije rojalista i dalje je republikanac – socijalista , on je za Mila, Tita, istovremeno je za Krsta Popovića, ali i za njegovog ljutog protivnika Ljuba Čupića. Nosi zastavu monarhije, sa grbom koji ima šar i skiprat, te vladarsku krunu i simbiozu duhovne i svjetovne vlasti, ali mrzi monarhiju i kralja. Zamislite osobu koja je istovremeno za sve to, tar to nije orginal falsifikata!?

Pored svega navedenog važna je i ekonomska komponenta: želi da ima, da je viđen, jeste da voli komunizam koji sada mijenja za novu ideologiju montengrizma, ali uz interes, i to debeli. Da bi imao i da bi dobro živio bilo je potrebno poslednjih 32 godine da bude „za Mila“. Za njega je Milo personifikacija uspješnog čovjeka.

Svi mu se dive, jer sanjaju da budu kao on. Da budu on, visoko podignute glave dok robovi padaju i ljube mu skute. Poznat je taj poltronizam kod Crnogoraca, nije to za vrijeme Tita ili Mila, isto je bilo i za vrijeme kraljevine, samo se mijenja ruka koja se cjeliva. Dakle on je u partiji, ali iz čistog interesa, nema tu ideologije, osim one kulta ličnosti, totalitarnog režima koji iz komunizma prelazi u montenegrizam i uzajamno se preklapaju i jedan dugoga dopunjuju.

On voli i brani državu, ali od koga? Od onih koji nisu ni pedalj odstupili od Crne Gore, od onih koji idu u manastir na Cetinju, a on ide Kući cvijeća. Od onih koji kleče na liturgiji za spas duše , vjere i naroda od njega koji kliče „e viva“. On bi ove iz manastira da uputi traktorima za Srbiju, iako nemaju sa Srbijom nikakve veze. Često kaže – „nije ovo Srbija!“ Pa i nije, i niko nikada nije rekao da jeste. Ima i Srbija takvih kao što je on, pošli su gladni i žedni odavde i istjerali ljude iz domova sa Dedinja i Senjaka, iz Banata , još im se ručak nije ohladio kad su ušli u njihove kuće. Još su tamo njihovi potomci. Oni su išli za Srbiju, a sada bi da tjeraju nas. Imaju oni u Srbiji i danas posla, stanove, vile, imaju lokale i nekretnine u Beogradu na vodi. Ne kupuju ništa na Cetinju, već na Dedinju. Bio bi potreban roman da se opiše taj novočovjek!

Malo je moje pero da sve to zabilježi. Dokle je dospio taj novočovjek? Dospio je do raspalih trgova Montenegra da psuje vladike i da pokuša da spasi propalu diktaturu i diktatora koji odlazi. Odlazi, jer je prošlo njegovo vrijeme, dolaze neki novi koji će takođe slušati zapadne centre moći, jer je Crna Gora nestala potpisom kapitulacije 1916. od strane toga istoga kralja Nikole kome je Crna Gora tek na umoru došla na um.

Poslednji stadijum propadanja takvog čovjeka, ogleda se u navijanju za nekakve „lavice“ (ženski rukomet), za nekave ostrašćene partijašice , brkate uzgred, koje su za Mila. E to je tektonski poremećaj mozga! To je original falsifikata!