PIŠE: Protojerej Jovan Plamenac
Godinama sam obećavao mome kolegi, prijatelju, bratu Blažu Šaroviću, svojevremeno uredniku u „Borbi“ i njenom dopisniku iz Iraka i Rusije, da ću mu doći u posjetu na njegove rodne Pržine, gdje obitava ljeti, i da ćemo zajedno posjetiti postojbinu moga bratstva. Napokon, ispunih obećanje.
U nedjelju kasno uveče vratio sam se sa dežurstva u Ostrogu i već u ponedjeljak prilično prije zore moj sin Krsto i ja uputili smo se u Hercegovinu. Sedam kilometara prije Pržina dočekala nas je Korićka jama. Tu su u noći između 3. i 4. juna 1941. godine ustaše, koje su činili muslimani iz nedalekog sela Kula (Fazlagić Kula), bacili 134-oro Srba iz Korita i okolnih sela, ubivši ih prethodno maljevima. Bio je to prvi masovni zločin ustaša u zemlji Svetog Save 1941. godine.
Da se podsjetimo gdje dolazimo…
Napojivši se prethodno pogledom na dobar dio Hercegovine, današnje ali i Stare, sa opjevane Pržinske grede, idući tragom sadržaja pisma Jovana Simonovog Plamenca koje je, „u odbrani svojih predaka“, objavio u beogradskom listu „Balkan“ 16. marta 1926. godine, pošli smo za Fojnicu.
Jovan Simonov Plamenac rođen je 1879. godine u Boljevićima. Studije filozofije i pedagogije završio je u Jeni, u Njemačkoj. Bio je najmlađi poslanik u prvoj crnogorskoj Narodnoj skupštini, zatim ministar prosvjete i crkvenih djela, ministar unutrašnjih djela, član Državnog savjeta, predsednik Narodne skupštine…
Bio je pristalica ujedinjenja Srbije i Crne Gore ali ne i načina na koji je ono ostvareno. Ne priznajući legitimitet Podgoričke skupštine, organizovao je „Božićnu pobunu“. Potom je bio predsJednik crnogorske Vlade u egzilu i učestvovao je u radu Mirovne konferencije u Parizu. U Beograd je došao 1925. gdje je amnestiran i penzionisan u rangu ministra. Tu je nastavio svoju procrnogorsku političku borbu, uključivši se u rad Radikalne stranke. Zalagao se za stvaranje „srbo-crnogorske“ države koja bi obuhvatila sva područja gdje žive Srbi, ali pod crnogorskim patronatom. Crnogorski federalisti nijesu prihvatili njegove ideje, a visoki komesar za Crnu Goru grof Macolini ga je protjerao sa Cetinja. Njemci su ga 1941. zatvorili u „Glavnjači“, a ubili crnogorski komunisti juna 1944., po svoj prilici u planini Stavor. Grob mu se ne zna.
Kada se vratio u Beograd, mnogi su ga javno napali, uglavnom crnogorske pristalice ujedinjenja Crne Gore i Srbije.
„Naravno ti elementi, nemogući da nam dokažu, da je izdaja otadžbine i gaženje zakletve vjernosti prema svome Kralju patriotsko i korisno delo, udarili su jednostavno u psovke i u veoma odvratne klevete protiv moje ličnosti“ i „u tom bijesu svoje nemoći idu tako daleko, da su probali, da oskrnave i svijetle grobove mojih predaka“, piše Jovan u „Balkanu“.
„Ja ne bih se na klevete tih čeljadi osvrćao, jer svi pravi Crnogorci znaju za časnu i herojsku istoriju mojih predaka, ali, pošto su te klevete vršene i ponavljane i u samom Parlamentu u Beogradu, i kako se nije našao ni jedan narodni poslanik, pa ni iz Crne Gore, da ustane protiv toga nemorala, sa kojim se vređa pod zaštitom poslaničkog imuniteta jedna od najstarijih i najzaslužnijih familija u Srpstvu – to sam prinuđen, pored niza optužaba, koje sam predao povodom toga sudu, da jednim kratkim potezom, a na osnovu istorijskih dokumenata, ilustriram prošlost mojih predaka, koji su tolike neizmjerne žrtve dali za slavu i veličinu Srpskoga Naroda.
Još u XIII vijeku pominje se, kao srpski velmoža u Fojnici i u Jugoistočnoj Bosni, Strašimir Plamenac plemeniti Bogustinović. Kad je ono objavio sveti Krstaški Rat u XV vijeku protiv sultana Mehmeda II osvajatelja Carigrada, Srbije i Bosne – ugarski kralj Matija Korvin – sin Sibinjanin Janka, i kad je kralj udario s vojskom na sultanovu Bosnu, u toj se je vojsci nalazio kao jedan od komandanata i graf Ivan Plamenac plemeniti Bogustinović, potomak rečenog Strašimira Plamenca.
Ova vojska pobijedi Turke i Bosna bude oslobođena. Kralj Matija izdaje na latinskom jeziku u Budimu i svojeručno potpisuje, jednu povelju sa grofovskim grbom u bojama. U njoj pominje grafa Ivana, kao gospodara onih istih krajeva u Jugoistočnoj Bosni, koje je imao kao feud njegov predak Strašimir Plamenac plemeniti Bogustinović. Znači da smo bili ne samo plemići – kućići – prije i poslije Kosova, nego da je graf Ivan i ovoga puta ostao vjeran na krvavim bojnim poljima herojskoj tradiciji svojih predaka. Nema sumnje, kako je i bosanska vojska bila u bitci na Kosovu, da su uzeli učešće i ti moji pretci, pošto su bili još i tada plemići, a najbliži su bili sa svojom oblašću zemljama države kneza Lazara.
Docnije pak mletački letopisac kaže: stiže u gradu Trogiru na čelu mnogobrojne vlastele Bosne i Hercegovine graf Ivan Plamenac plemeniti Bogustinović, poslije ponovnog zauzeća Bosne od strane Sultana Mehmeda i poslije pada Hercegovine.
Letopisac produžuje, pa kaže: da je domaći sveštenik grafa Ivana predao sve dokumente ove znamenite familije na čuvanju magistratu grada Trogira: da ova familija potiče iz Fojnice iz Bosne da se u zidinama crkve Svete Bogorodice u Fojnici nalaze i danas urezani grbovi ove čuvene familije; da je poslije ponovnog zauzeća Bosne od strane Turaka priješla u Hercegovinu, da otuda daje otpor Turcima, gdje je bila dobila za posjed grad Blagaj sa okolnim zemljama; da je ova porodica mnogo zadužila hrišćanski svijet (čitaj srpski) u borbi protiv Turaka; i da je srećan magistrat, što može ovu čuvenu familiju ubrojati u svoje patricije – u plemstvo.
Kad je Venecija, krajem 15. veka, vodila borbu s Turcima radi Ulcinja, Plamenac je komandovao sa suvozemnom vojskom, a Venecijanci – Mlečići –sa flotom.
Republika Mletačka – Venecija, uvrstila je Plamenačku familiju u svoje veliko plemstvo sa pravima Konte i izdala je ovog familiji, na osnovu toga, knjaževski grb u bojama sa opisom istog. Karakteristika je na svima ovim grbovima da riterski štit, oklop, kruna knjaževska i lav izbija iz plamena.
Docnije se ova familija pojavljuje u Crnoj Gori. Jednog člana ove familije biraju Crnogorci u godini 1526. za svoga serdara.“
Dalje, Jovan u ovom tekstu piše o Plamencima u Crnoj Gori. Tekst je na čitavim naslovnoj i drugoj, i na dijelu treće strane „Balkana“.
Jovan Simonov porijeklo Plamenaca, dakle, vezuje za grofa Ivana Plamenca plemenitog Bogustinovića, čiji je feud bio hercegovački grad Blagaj sa okolinom.
Još ranije, prvi pomen Plamenaca je u Fojnici. Sudeći po Jovanovom lociranju ovog mjesta u jugoistočnoj Bosni i prema porodičnim dokumentima predatim magistratu u Trogiru na čuvanje „da ova familija potiče iz Fojnice iz Bosne“, riječ je o gradiću zapadno od Sarajeva.
Jovan kaže: njegovi preci plemići „najbliži su bili sa svojom oblašću zemljama države kneza Lazara“, što upućuje na selo Fojnicu kod Gacka kao daleku postojbinu Plamenaca. „Fojnica je nastala bar deceniju ili dvije prije nego što se prvi put pominje, 18. marta 1365. godine“, piše na zvaničnom sajtu Opštine Fojnica, u Bosni. Stećci u Fojnici u Hercegovini, moguće, svjedoče o njenoj prošlosti još od 12. vijeka. U pismu u „Balkanu“, Jovan piše: „Još u XIII vijeku pominje se, kao srpski velmoža u Fojnici i u Jugoistočnoj Bosni, Strašimir Plamenac plemeniti Bogustinović“.
Bilo kako bilo, Krsto i ja, predvođeni Blažom Šarovićem, posjetili smo prvo Fojnicu udaljenu od Gacka dvadesetak kilometara, njenu crkvu i groblje. Potom smo u Nevesinju svratili do spomenika pukovniku Novici Gušiću, legendarnom komandantu Nevesinjske brigade, našem Đeneralu. U Blagaju smo prvo posjetili tamošnjeg divnog sveštenika Aleksandra Grčića. On i njegova popadija, koja nas je tako srdačno dočekala, uz jednu tročlanu porodicu, jedini su Srbi u ovom gradiću. Potom smo bili na vrelu Bune i na starom gradu Blagaju, srednjovjekovnoj tvrđavi srpke vlastelinske porodice Kosača. U povratku, u Nevesinju nam je domaćin bio Vojo Gušić, ratni invalid, naš dobri Bratac.
