Piše: Dragiša Šoć - hadžija
(Nastavak)
Družili se, tako, jednom prilikom u dvoru knjaz Nikola i njegov tast, veliki vojvoda Petar Vukotić, a knjaz upita Petra: Boga ti Petre reci mi kad je Crnoj Gori bilo najteže ? S
Stade Petar i malo razmisli, pa će: Za vrijeme Numan paše Ćuprilića, ja mnim!
Malo se porazgovaraše i pomenuše još neke teške godine i velike i slavne vojne, ali i muke i tragedije crnogorske. Složiše se da je Petar ipak dobro i tačno rekao. Kako se kroz razgovor pomenuše i neka slavna imena crnogorskih junaka, knjaz iznenada upita Petra: Boga ti reči mi pravo ko je po tebi najveći junak među nama sviju vremena do sada, ali nemoj sebe tu mećat ? - malo ironično će knjaz.
Poče se Petar mrštit i pomalo ustezat uz izgovore: - Pa, knjaže, bilo je mnogo velikih junaka, a svako je junaštvo za sebe podvig...
Ali, knjaz ga presječe: - Samo jedan, Petre! Simo Kođošija, ja mnim!
I, zaista, Simo je bio junačina kakva se jednom rađa! Glavni junak u čuvenim i slavnim pobjedama Crnogoraca u bitkama na Martinićima i Krusima. Jednim zamahom mača po dvojici Turaka je izbijao jatagane iz ruku, ubio je najmanje 50 Turaka za koje se može potvrditi, a kažu da ih je bilo i više u plotunima koje su Crnogorci ispaljivali prije juriša, u svakom slučaju više nego bilo koji drugi Crnogorac!
Nepobjediv u mačevanju i desna ruka Vladike Svetog Petra Cetinjskog! Zna se da ga niko nije izazvao na dvoboj, a rođenom je sinu odsjekao ruku do ramena, kada ga je učio mačevanju i govorio o snazi i žestini kakvom treba seći Turke. Poznat je i slučaj kada je francuski maršal Marmon bio na Cetinju kod vladike Petra, gdje su dogovarali mir i razgraničenje! Marmon je u jednom momentu predložio vladici nedostojnu ponudu da uz kupovinu manastira, kupe i vjeru i da svi Crnogorci postanu unijati!
Nastade muk i svi prisutni očekivahu reakciju vladike, ali Simo ustade i iz svog čibuka kojeg je vazda dimio priđe maršalu i istrese mu pepeo na glavu, a potom polako priđe vratima i podiže uvis mač i, budući da je bio divovski visok, pljoštimice ga okrenu vodoravno, a maršal sa pratnjom gologlav prođe ispod mača.
To se smatralo za najveće poniženje tog vremena!
Isto tako se zna da je papske emisare dočekao na Krstac i ovi su ponudili nebrojeno blago da se Crnogorci pokatoliče i pred Sima isturili silno zlato i dragocjenosti.
Tada rekoše da je to samo mali dio od onoga što će dobiti cijela Crna Gora i još i vojnu pomoć da budu odbrambeni lanac prema Mlečanima.
Ovaj ih otjera i pobaca sve te ponude za njima, govoreći "Crnogorci ne ljube lance".
Kasnije je i vladika Rade upotrijebio ovu rečenicu kada su mu u Rimu ponudili da cjeliva lance kojima je bio okovan Sveti Petar u Vatikanu prije pogubljenja.
Na kraju se čovek mora upitati i da li bi sami Sveti Petar Cetinjski bio toliko uspješan u smirivanju i gašenju krvne osvete i izmirenja u stotinama razmirica među Crnogorcima da nije imao ovakvog čovjeka uz sebe...
(K r a j)
(Autor je učitelj istorije u penziji i direktor Izdavačke kuće "Jerusalim" iz Bara)