PIŠE: Ranko Babić
Kad onomad u Crnu Goru
uđe đavo,
postade Montenegro.
Isterati ga može samo Crkva.
Ona prava i slavna.
***
I eto, koliko juče,
naš Đedo, prepoznade
demona u Milu,
i savjetova ga da se krsti,
ne da spasi mast i vlast,
no da primi ljudskost.
U Ostrogu, svetome,
đe Blažo pogibe 43-će,
braneći svetinju,
od nekrsti.
***
A đavo je vraška stvar,
širi se žešće od korone,
Najlakše ga riječ prenosi.
Sokoćala pride.
U riječi zlo i dobro.
Liječi i truje.
Kroz molitve i litije
vraćaju se zalutali ognjištu.
Zna li Milo đe je njegovo?
***
Naš Đedo!
Nema ljepšeg i toplijeg
imena za vladiku,
no kad narod krsti.
Ko Bog da krsti.
Svet si i bez kanona.
Glas naroda je glas Boga!
Čak i preko mora se čuje
Vox Populi, Vox Dei.