BOŠKO I ADMIRA: Kad ljubav postidi smrt (Neven Milaković)
Kad ljubav postidi smrt
Još par koraka, Bože, da je izvedem iz pakla,
Ovdje su duše ljudske lomljivije od stakla,
Još samo par koraka... tiho je prošaptao,
Pa sa Admirom u zjeni na most bez kraja pao.
Istog je trena i nju sustiglo mučki tane,
Al` tako je i htjela... da kraj svog Boška pane,
Ko one vrele noći kraj ljubljenog je legla,
Ruku mu, pruženu ka njoj, ko slamku spasa stegla.
Još pored dragog, evo, djetinji smijeh snijeva,
I maj što tjera magle sa njenog Sarajeva,
Da rosa s lica divnih nevinu krvcu spere,
Dva bića iste duše, a različite vjere.
Biće još zla napretek, ne može svijet bez rata,
Ptice će tjerati lelek, pucaće brat na brata,
Al` kad se na posletku pokliči mržnje smire,
Grad će obasjati ljubav Boška i Admire.
NEVEN MILAKOVIĆ
18. maj 1993.
