"Vidovdane, evo nas ponovo" - nova zbirka pjesama Puca Dragićevića

Radomir Puco Dragićević, metohijski stradalnik i stohotvorac nesvakdašnjeg dara, obradova je ovih dana ljubitelje i poštovaoce rodoljubive poezije još jednim svojim ostvarenjem. Iz štampe je, naime, izašla njegova jubilarna, deseta po redu zbirka pjesama pod nazivom "Vidovdane evo nas ponovo". Izdavač je Međunarodno udruženje književnih stvaralaca "Nekazano" iz Bara, a čelni čovjek te asocijacije, Labud N. Lončar, u osvrtu na najnovine djelo Dragićevića, zapisao je sledeće:

daroviti pjesnik nošen željom za kućnim pragom, nostalgijom i rodoljubljem malo - malo pa pođe i obiđe rodnu Metohiju, porušene grobove i spaljene kuće, i pod tim utiscima a reklo bi se pomirljivim tonom i samo sebi svojstvenim stihom kaže:

Nije više važno ništa,

Tišina me sada sreta,

U meni je stigla jesen,

I ako sam na prag ljeta.

U tim svojim posjetama a razočaran vandalskim postupcima pojedinih dojučerašnjih komšija i prijatelja, sabira u svojom tuzi sjećanja riječima:

Po drugi put u prošlom vijeku,

U ranama izdišu domovi,

Ni svijeću niko da zapali,

Svud srušene Crkve i grobovi.

I pored stradanja i paljevina, uništenih Svetinja, života i pogaženih snova a dok stoji tu na tlu svoje Metohije, pjesnik Puco zaključuje:

Vraćamo se uzdignute glave,

Gdje je njina bijes izgorela,

Gdje i sada njine vatre besne,

Da branimo kuće od pepela.

I u tom zanosu a računajući na povratak Ognjištima, prvenstveno misleći na mlade i vjerujući u njihov povratak, Puco savjetuje:

Nek se opet zacrveni zemlja,

I nek žito na tamjan miriše,

Nekrstu ću donijet zakletvu,

Nikad tuđe nećeš biti više

Pjesnika najviše boli izdaja i bahato ponašanje svjetskih moćnika i njihovih izvršilaca a njegovih dojučerašnjih komšija i prijatelja, iz svakodnevnog života, a i iz preduzeća u kojima su zajedno radili - poučen istorjiskim činjenicama, tradicijom naroda kome pripada i porodičnom tradicijom pjeva:

Naša pravda pred nikog ne klonu,

Nit je ikad bila u tamnicu,

Zato ne dam braćo moja mila,

Da nam preci ječe u grobnicu.

Pokušaj otimanja i pljačke svetinja je ono što su bjelosvetski moćnici smislili a domaći izdajnici pokušali da sprovedu, ali je sve to pod vođstvom Svete majke Crkve veličanstvenim litijama i molitvenim hodom na stotine hiljada vjernika onemogućeno, u čemu je nemjerljivu ulogu imao Mitropolit Amfilohije, kao duhovni Vođa pravopslavnog naroda a kome je Puco posvetio prelijepe stihove:

Ti koji si u zlom dobu,

Dok Kosmetom vatra gore,

Skupljo mrtve po međama,

Da o tebe ružno zbore...

.... Ti zemaljski Božji sine,

Zaštitniče Pećkog trona,

I sad vidim Tvoje suze,

Sa svijeća i Ikona...

U drugom dijelu ove zbilja divne i vrijedne knjige pjesnik Puco nam pokazuje lice čovjeka koji zna da voli i poštuje Ženu i to onom iskonskom jačinom i pravim značenjem ljubavi. Ovog puta prepuštam čitaocima da sami pronađu te biser riječi koje odrastao čovjek u jeseni svog života izgovara bez stida i bez lažnog moralisanja.

A kada bih morao da napravim baš kratku analizu ove nove Pucove knjige koja je pred nama, jednostavno bih je zaključio pjesnikovim stihovima koji zvuče i kao zakletva, i amanet svome rodu:

Nije molba, ni prijetnja,

Vremena su stigla nova,

Svaka riječ, zakletva je,

Ne bilo nas bez Kosova.

Biografija

Radomir Puco Dragićević, rođen 1947. god. U Banjici (Banja Ilidža) kod Peći, opština Istok u Metohiji. Osnovnu školu završio na Banji, gimnaziju u Istoku i Peći. Radio u „Kosmet – prevozu“ iz Peći a zatim u Zemljoradničkoj zadruzi u tamošnjem selu Dobruša. Prinudno je izgnan iz svoje kuće sa ostalim srpskim porodicama iz Metohije sredinom juna 1999. godine, nakon NATO okupacije južne srpske pokrajine.

Živi i aktivno piše u Budvi.

Puco je počeo da piše pjesme u ranoj mladosti. Objavljivao je početkom sedamdesetih godina u lokalnom istočkom literarnom listu „Svetlost“.

Objavljene knjige: „Kosti greje zemlja Metohije“, „Metohijski bezgrobnici“, „Od pepela spomenici“, „Krvavi tragovi“, „Ubijeni pragovi“, „Metohijo sretni sina“, „Ne prati me sa suzama“, „Pokrite me sa pepelom“ i „Zakletva“.