Pogled sa vrha Rumije na GMO Crnogorce i nezavisnu BJRCG
Piše: Protojerej Jovan Plamenac
Nakon podosta vremena u subotu 18. maja odslužili smo Liturgiju na vrhu Rumije. Nijesmo služili u crkvi, nego pored nje.
Rumijska crkva je ovaploćena, materijalizovana vjera i nada naroda podrumijskog kraja koji je vjekovima, u litiji za krstom kojeg je u rukama držao sveti Jovan Vladimir kada je 1016. godine pogubljen pred crkvom Svetog Ahilija u Prespi (danas u Grčkoj), iznosio kamenje na vrh Rumije ne bi li se tu, kada ga bude dovoljno, obnovila drevna crkva.
Crkva Svete Trojice obnovljena je 2005. godine. Podignuta je na tom kamenju, ali ne i od njega. Stoga smo, krajem prošlog ljeta, počeli u crkvu da ugrađujemo kamenje sa vrha Rumije, nadojeno molitvom, vjerom, ljubavlju, ali i trudom onih koji su ga u pravoslavnom obredu tu iznijeli.
Postojeću limenu crkvu obzidali smo do krova. Onda, odjednom, kao grom da je udario: prvo u medijima, pa onda i u državnim institucijama, podigla se haranga na Rumijsku crkvu, ali i Mitropoliju i Mitropolita. Kao što u materijalnom svijetu važi Njutnov zakon akcije i reakcije, tako u duhovnom akcija dobra izaziva reakciju zla.
Kao što je sveti Jovan Krstitelj došao u ovaj svijet kao Preteča, kao prethodnik Gospodu Isusu Hristu, tako je Rumijska crkva preteča divnom Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru. I kao što je dolazak Boga u tijelu, među Njegovu tvorevinu ljude, uzburkao svo zlo ovoga svijeta, tako je Rumijska crkva, simvolično, takla prstom u oko zlo koje je nakon nepunu godinu od njenog obnovljenja Crnu Goru odvojilo od Srbije, učinilo je formalno politički nezavisnom državom, a suštinski nezavisnom od časti, obraza, herojstva, morala i duha Crnogoraca.
Novocrnogorstvo je rodilo nove Dukljane, Montenegrine, u duhu genetski modifikovane Crnogorce (GMO Crnogorce), sahanlize novopaganskog Zapada i podanike njegovog duha.
Ti novi Crnogorci, koji časno crnogorsko ime nose kao ljušturu koju su napunili beščašćem, amoralom, beskičmenošću i svakim drugim gadlukom novopaganskog bogoborja, počev od Rumijske crkve, preko krstionice na Prevlaci i Predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti, ostrvili su se na Crkvu Hristovu u Crnoj Gori.
Morali smo da prekinemo ispunjenje zavjeta naših predaka i kamenje koje su iznijeli na vrh Rumije ugradimo u crkvu jer su nam zaprijetili da će je porušiti. Vratili smo je u „prethodno stanje“, odnosno zasuli kamenjem, kako je to učinjeno i kada je obnovljena. I takva ona je lijepa, iako robusna, kao da smo joj navukli gunj. Ali, zima je prošla i bilo bi lijepo vratiti joj ljetnje odjejanije.
Kako sada stoje političke prilike u Crnoj Gori, Rumijska crkva će se ovoga ljeta znojiti u zimskoj odjeći. Crnogorski režim, koji danas slavi 2006. godine na silu, glasačkim manipulacijama, izdjejstvovanu nezavisnost države sa kojom se samopoistovjetio, na primjeru Rumijske crkve pokazuje suštinu te nezavisnosti.
Albanci u Crnoj Gori Rumiju smatraju albanskom planinom, a Rumijsku crkvu stranim predmetom u njihovom tijelu. Tako svojataju i Svač i poveliki dio Crne Gore, svu onu teritoriju koju su zacrtali da bude u Velikoj Albaniji. A crnogorski režim se pokrio ušima, junački ćuti i šeni pred NATO državama koje prave Veliku Albaniju i na teritoriji Crne Gore. Crna Gora je protektorat Zapada, toliko zavisna da je zovu nezavisnom, kako bi rekli Starobarani: „Toliko je grdan da ga zovu lepi“.
Kada su obili crkvu na Rumiji, iz nje su uzeli samo krst sa četiri „S“. Ni novac sa ikone nijesu dirali, niti išta drugo. Nakon više godina taj krst pojavio se na vratima Rumijske crkve (to je taj krst na Časnoj trpezi i u rukama sveštenika). Ko god je za ovo obretenje krsta čuo, rekao je: „Tome ko ga je uzeo iz crkve nešto loše se dogodilo i zato ga je vratio“. Bezbožnici i bogoborci kada udaraju na crkve, kao ovo na rumijsku, kao i na Hristovu Crkvu kao ovo sada u Crnoj Gori, postanu svjesni da su udarili na samoga Boga tek onda kada im se zlo dogodi, njima ili njihovima najbližima.
Bog čuva Svoju Crkvu. Ni „vrata pakla neće je nadvladati“, kako je Njegovo obećanje zapisano u Jevanđelju, a kamo li „nezavisni“ Novocrnogorci.
Tokom Liturgije u subotu, na vrhu Rumije duvao je jak vjetar. Kada smo Časne Darove sa proskomidije prenijeli na improvizovanu Časnu Trpezu, i kada je tok službe nalagao da ih otkrijemo, što je značilo i veliki reskir da čestice sa diskosa budu oduvane – vjetar je utihnuo. Nastavio je da duva nakon pričešća. Gospod Isus Hristos, Bog naš, briži nad službom koju mu prinosimo, briži nad hramovima u kojima obitava, a tek koliko briži nad Svojom Crkvom.
Eto rječite poruke-opomene sa vrha Rumije onima koji državnu kvazi nezavisnost slave ne videći njenu bogobornu suštinu.
Narednu Liturgiju, ako Bog da, u Rumijskoj crkvi služićemo na Trojčindan, pa onda jednom mjesečno, kao ranije, preko četiri godine.
(Autor je paroh barski i starešina crkve Sv.Trojice na Rumiji)
