Labudović o izborima u Nikšiću: Mrtvog konja je uzalud razigravati!
PIŠE: Emilo Labudović
U životinjskom carstvu, u kojem su odnosi regulisani prirodnim zakonima, lanac ishrane, kao primalni i primarni regulator, podijelio je „učesnike“ u tri kategorije: predatore, žrtve i – lešinare. Granica između predatora i žrtava nije obilježena „kineskim zidom“ jer, zavisno od situacije, odnosa snaga i drugih okolnosti, uloge često mogu biti zamijenjene.
Ali, ako su između ove dvije kategorije relacije podložne raznim varijacijama, treća je definisana na način koji ne dozvoljava niti promjene niti zabune. Lešinari su prosto lešinari, njihovo podtrpezno mjesto na velikoj trpezi prirode je jasno definisano i na njega, izvan te kategorije, niko ne pretenduje. Lešinari, bez obzira kojoj od vrsta i porodica životinjskog svijeta da pripadaju, od orlova strvinara do hijena, uvijek stupaju na scenu kad je lovina mrtva a glavni lovci se zasite.
Čovjek, mada neodvojivi dio lanca životinja na njegovoj najvišoj karici (ukoliko ne računamo viruse), uspio je da se svojim posebnostima odmakane od svog animalnog ishodišta. Ali, uprnos tome, tu podjelu je skoro neizmijenjenu zadržao u organizaciji svoga podcarstva. Mada nešto prefinjeniji, moralnim kodeksom, nebeskim i ovozemaljskim zakonima izbalansiraniji, taj odnos se vidi, osjeća i dominira u skoro svim segmentima ljudske zajednice, od porodice do roda i naroda. Ni jedna oblast, ni jedna grana, ni jedno okruženje u kojima se čovjek ispoljava kao misaono i djelatno biće nijesu pošteđeni ove podjele i ovog odnosa. Pa ni politika, naravno. Malo gdje se to tako bjelodano vidi i osjeća kao ovih dana u i oko Nikšića.
Politička scena Nikšića uoči predstojećih izbora i sasvim realnog i predvidivog pada DPS namjesništva, sa sve Simovićem kao namjesnikom, uprkos činjenici da je tamo rođen kralj od Rastoka, makar na prvi pogled jasno je podijeljena na buduću žrtvu i buduće pobjednike. Ali, u iščekivanju da raga na kojoj je DPS taljigao decenijama u Nikšiću i definitivno otegne papke, svako malo se pojavi i niotkud iznikne novi pretendent na dio kolača lokalne vlasti. Naravno, neotuđivo pravo svakog građanina je da se uključi i priključi pretedentima na presto, da računa i da se preračunava, sabira i zbira, ali postavlja se pitanje: gdje bijahu sve do sada?
Da ih je svih ovih godina i izbora bilo ovoliko brojem i energijom, „kralj iz Rastoka“ bi odavno bio potučen usred rodnih mu Rastoka. Ovako, kad je politička hobotnica zvana DPS potučena na generalnom planu, za odsijecanje njenih već umrtvljenih krakova pravi se čitava moba. Presvučeni i preobučeni u posve nove fanjele ispod kojih se naziru dotrajale majice sa raznim stranačkim amblemima, nagrnuli su odasvud kao muve na… med!
Predvođeni ispod žita onima koji se kunu da „niti luk jedu, niti luk mirišu“ (a osjećaju se još s ove strane Budoša), onima koji su se bacili kamenom na dojučerašnje pribježište bez kojeg im se strva ne bi znalo, onima sa krstom i nekrštenima, savjetnicima i savjetnicama, ekspertima i bogomdanim stručnjacima za sve i svašta, kidišu na Nikšić bez umora. Jedni da ga otmu, drugi ga ne daju po cijenu glave, treći su ga već usvojili, četvrti ga već imaju na skeneru i čitaju mu nalaze… uglavnom: digla se kuka i motika na ono malo ostataka umiruće zvjeri.
Priznajem, poređenje sa prirodnim lešinarima je malo pregrubo i nije mu mjesto u iole ozbiljnijem sagledavanju nikšićkih predizbornih prilika, ali i najobjektivniji posmatrač ne može da se otme utisku da se onih koji bi da razgrabe restlove namnožilo mimo mjere. Kao da su izbori na kojima je DPS položen na pleća bili u prošlom vijeku, očas se zaboravilo na recept kojim mu je čorba skuvana i zapaprena. (NOVO)partijsko razdruživanje udružene koalicije naroda (pri čemu je eventualna saradnja unaprijed definisana kao „fiktiva“), izgleda, ne opominje nikoga.
Mada ni najmanje ne sumnjam u „osvajanje“ Nikšića (sa sve Rastocima), samo se pitam: ko će (osim DF, naravno) biti kriv ako se to, ne daj Bože, ne desi? Jer, ako se zvijer za koju se mislilo da je mrtva ipak trgne, lešinarima prvi brišu i gubi im svaki trag.
Sa Nikšićem će biti to što će biti (apsolutni sam optimista), ali najvažnije je da je Crna Gora spasena. Raško Konjević i par desetaka, što „on lajn“ što uživo, prisutnih mu sledbenika, hrabro su ustali u njenu odbranu i oteli je od klerofašističkih, četničkih, srpskoruskih i kojekakvih sve snaga koje su kidisale na nju. Ranko se već davno utro, Draginja je sjahala, Raško je uzjahao i visoko digao mač osvete, ali nikoga da mu kaže: Konjeviću, uspori, mrtvog konja je uzalud razigravati!!!
