Stanivuković nije rekao ništa novo - Crnogorci su izmišljena nacija!
PIŠE: Dragan Milićević
Usijali se, čitam, mediji Mila Đukanovića i dijela aktuelne Vlade zbog izjave gradonačelnika Banja Luke Draška Stanivukovića da su Crnogorci izmišljena nacija. Očekivano, jer ta "nacija" nikako da zaživi, a svako malo promotere antisrpstva poneko podsjeća ko su im bili preci - svi do jednoga, i kako su zapravo začeti u Titovom Jajcu!
Premda kao Hercegovac nerado to priznajem, ali fakat je da su među svim Srbima Crnogorci uvijek kroz istoriju bili oni najbolji. Dakle, najsuperiorniji Srbi! Nema tu ničega nepoznatog. Superiorniji od Šumadinaca, Moravaca, Krajišnika, Vojvođana... Eto, i od Hercegovaca. Doduše, prisvojili su Crnogorci ponajbolje Hercegovce, pa mi i nije previše žao što su upravo u cijelom rodu srpskom baš oni ponijeli kroz istoriju epitet najboljih.
I kad smo već kod ove teme, sjetih se jednog davnašnjeg osvrta na istu publiciste i nekadašnjeg gradonačelnika Cetinja Jovana Markuša.
"Listajući istorijsko štivo, istoriografiju i literaturu, pretresajući obimnu arhivsku građu, jasno vidimo da naši preci nisu bili tako neznani, kako žele neki političari, pa i istoričari, da ih predstave" - rekao je Jovan Markuš u jednom razgovoru za Večernje Novosti.
Što se tiče crnogorskog srpstva i crnogorstva kao esencije srpstva, najbolje su to artikulisali najreprezentativniji Crnogorci, podsjeti ovaj rođeni Cetinjanin.
I, zaista, prije svega to su svi do jednoga vladari kuće Petrovića.
Rodonačelnik ove dinastije vladika Danilo zapisao je u rukopisnom jevanđelju koje je poklonio Pećkoj patrijaršiji: „Danil, vladika cetinjski, Njegoš, vojevodič srpskoj zemlji...“
A kako tek misli i piše Petar Drugi Petrović Njegoš, najumniji Petrović, vladika i gospodar, najveći pesnik slovenskoga juga, kako za njega kaže Milovan Đilas, čovjek koji je dugo vremena slovio kao tvorac crnogorske nacije, a koji je javno kazao pred popis stanovništva 1991. da će se izjasniti kao Srbin iz Crne Gore? Da mnogo ne pominjemo „Gorski vijenac“, u kojemu, opterećen kosovskim mitom, kuka nad „srpstvom ugašenim“. Svoje kultno djelo je, konačno, posvetio „prahu oca Srbije“, Karađorđu.
Episkopu užičkom Nikiforu Maksimoviću na kalendaru „Danica“, leta 1833., umjesto potpisa Njegoš ispisuje stihove: „Ime mi je Vjeroljub, prezime mi Rodoljub, Crnu Goru, rodnu grudu, kamen paše odasvudu. Srpski pišem i zborim, svakom gromko govorim: narodnost mi srbinska, um i duša slavjanska“.
A kako oseća, piše, govori Nikola Petrović Njegoš, knjaz, a potom i kralj Crne Gore? Ništa ne mijenja u kontinuitetu srpske misli petrovićevske, samo još češće i više iskazuje srpstvo u Crnoj Gori, jasno i glasno. Kralj Nikola je 1913, na zahtjev Austrougarske da joj ustupi Lovćen, izjavio, a „Glas Crnogorca“ objavio: „Brdo Lovćen je Olimp srpski, spomenik je podignut Božjom rukom slobodi i njezinim braniteljima...“
Na razne nedoumice koje opterećuju mlađe generacije danas, odgovor mogu dati udžbenici iz tog vremena.
U zemljopisu Kraljevine Crne Gore, koji je imao četiri izdanja (prvo 1893, a poslednje 1911) između ostalog piše: „U Crnoj Gori žive sve sami i čisti Srbi, koji govore srpskim jezikom, a ima ih oko 300.000. Većina su pravoslavne vjere, a ima nešto rimokatoličke i muhamedanske vjere, ali treba znati da smo svi srpskog porijekla i srpske narodnosti... Crnom Gorom vlada Kralj Nikola Prvi iz slavne srpske porodice Petrović-Njegoš... Osim Crne Gore ima još srpskih zemalja u kojima žive naša braća Srbi. Neki su kao mi slobodni, a neki nijesu, nego su pod tuđinom. Svaki Srbin u Crnoj Gori dužan je poznati i ljubiti svoju cjelokupnu domovinu - sve srpske zemlje u kojima žive naša oslobođena i neoslobođena braća Srbi“.
Po popisu iz 1909. godine, u Knjaževini Crnoj Gori se skoro 95% stanovnika izjašnjavalo kao - Srbi.
Kao što svi znamo, po završetku Prvog svjetskog rata, dolazi do Velike Podgoričke skupštine 1918. na kojoj se donosi odluka o ujedinjenju Crne Gore i Srbije.
Bila je to najreprezentativnija skupština u istoriji Crne Gore, kada je 165 od 168 poslanika glasalo za ujedinjenje i da je upravo taj njen reprezentativni karakter bio najbolje objašnjenje raspoloženja ondašnjeg stanovništa Crne Gore koje se izjašnjavalo kao srpsko.
I Srbija i Crna Gora gube svoje ime u Kraljevini Srba,Hrvata i Slovenaca, potom Kraljevini Jugoslaviji. Vraćaju ga opet kao republike u FNRJ, odnosno SFRJ, kada se na popisu stanovništva poslije Drugog svetskog rata u Crnoj Gori mahom svi pravoslavci izjašnjavaju nacionalno kao Crnogorci.
U prvom popisu u SRJ prvo je 9,6 odsto Srba u Crnoj Gori, a danas se tako izjašnjava - trećina.
Kako je već pomenuti Markuš takođe rekao, nije teško zaključiti ko je zamutio vodu, je "naša" istorija je morala započeti 1945. Komunisti su bez potrebe povezivali ustavno-pravno uređenje Jugoslavije, dakle i Crne Gore, sa nacionalnim pitanjem, poput svojih boljševičkih idola.
Vjerodostojna istorijska dokumenta koja su stavljena na uvid javnosti, a koja jasno govore o nacionalnoj pripadnosti, državljanstvu crnogorskom, pripadnosti srpstvu, ali i posebnostima u kulturi, mentalitetu i slično, koje su normalne, mali su dio bogate arhive u kojima se nalazi sve ono što su o sebi i svom narodu kazali njegovi mudri preci. I ti dokumenti imaju snagu aksioma o kojima se ne raspravlja. Njih mogu odbaciti samo oni koji su privrženi virtuelnoj istoriji i virtuelnom identitetu naroda kojem pripadaju.
Zakon o školama
U Članu 13 Zakona o narodnijem školama u Knjaževini Crnoj Gori iz 1907. stoji: „Đeca naših državljana koja stalno žive u Crnoj Gori moraju pohoditi državnu ili privatnu srpsku narodnu školu...“ U članu 26 piše: „U osnovnoj školi uče se ovi predmeti - 1. nauka hrišćanska, 2. srpska istorija, 3. srpski jezik...“
