"Šuše i maruše" o "miješanju sveštenika u politiku"

Piše:

Jovan Plamenac, paroh barski

Ovovremeni protivnici Crkve Hristove u Crnoj Gori, kada im se ne dopadne neki javno izrečeni stav Mitropolita Amfilohija, kada im se učini da on ugrožava po njihovom interesu i po njihovoj pameti uspostavljeni (bolje reći: nametnuti) demokratski poredak u ovoj državi, kažu: on se miješa u politiku, on se bavi politikom.

I, što tu ima više da se priča? Ako se crkveni velikodostojnik, pa i bilo ko iz klira, bilo ko ko nosi mantiju, „miješa u politiku“ on je sam sebi uskratio pravo na javno iznošenje ličnih stavova, sam sebe je diskvalifikovao iz učešća u javnom životu.

Takav pogled na javno djelovanje klira nije samo u glavama bogoboraca ovog vremena, političkih kriminalaca kojima je jevanđeljska pravda što i so na ranu. Upravo tako na bavljenje životnim pitanjima od strane klira gleda i većina „običnih“ ljudi, ne samo nedobronamjernih, nego čak i dobronamjernih, pa i ne mali broj onih koji su redovno u crkvi na Liturgiji, čak i neki klirici.

To je plod svijesti formirane na ideološkim osnovama, prethodno komunističkim, a danas globalističkim, kroz političko djelovanje, medije i obrazovanje. Kao i kada čovjeka dezavuišu: on je četnik, ili: on je homofob…, tako kažu i: Amfilohije (ili neki drugi sveštenik) se „bavi politikom“! I tu nema što da se raspravlja.

U Crnoj Gori, u članu 5. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica („Službeni list SRCG“ br. 9/77 i 26/77) kaže se: „Zabranjena je zloupotreba vjerskih zajednica i njihovih institucija kao i vjerskih aktivnosti odnosno vjerskih osjećanja u političke svrhe“.
Dakle, zabranjena je zloupotreba „vjerskih osjećanja u političke svrhe“.
A ko odlučuje da li je neki stav politički. I ko vaga što je to zloupotreba „vjerskih osjećanja u političke svrhe“?
Pa, ako je u pitanju zakon, valjda bi trebalo da o njegovom kršenju odlučuje nadležni sud.

Ali, postalo je uobičajeno, „normalno“ da, kada ljudi u mantijama javno iznose svoje stavove o životnim pitanjima, svaka „šuša i maruša“ sa skupštinske govornice, ali i iz nekog kabineta, pa i iz medijâ, na pijaci, u kafani, čak i iz same Crkve, ima pravo to da proglasi „miješanjem u politiku“, pri čemu se podrazumijeva da je to zabranjeno.

Jednostavno, ogromna većina ljudi funkcioniše kao ovce u stadu: kada jedna krene preko puta, sve sjure za njom. Neke stavove primaju zdravo za gotovo, ne razmišljajući svojom glavom. Ljudima u mantijama nije dopušteno da se „bave politikom“ – to je aksiom, to je kao 2 i 2 jeste 4.
A već u drugom stavu člana 5. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica kaže se da je „Zabranjeno sprečavanje ili ometanje … ispoljavanja vjerskih osjećanja“.

U članu 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica piše: „U Socijalističkoj Republici Crnoj Gori zajemčena je sloboda ispovijedanja vjere“. Ni u jednom crnogorskom zakonu ne piše da je nekome ko nosi mantiju zabranjeno da glasa na izborima i tako iskaže svoj politički interes, ne piše čak ni da mu je zabranjeno da se kandiduje za političku funkciju. Zamislilite taj šok: pravoslavni sveštenik poslanik u Skupštini Crne Gore, ili pak predsjednik Države…

A koji zakon mu to onemogućava? Nijedan, samo nezdrava predstava u glavama mnogih da je zabranjeno svešteniku da se „bavi politikom“.
Jedino svešteniku se oduzima pravo da utiče na životna pitanja sadržana u pojmu „politika“, i koja iz njega proističu, u državi u kojoj živi. I to pravo mu se ne oduzima u izbornom procesu, nego isključivo prilikom javnog iznošenja političkih stavova, odnosno stavova o životnim pitanjima koja se i njega tiču, pa i njegovih „vjerskih osjećanja“.

Ne oduzima mu se pravo građanstva, ali oduzima mu se dio pravâ koja iz građanstva proističu. I to pravo ne oduzima mu se zakonom, niti sudskim odlukama, nego – opšteprihvaćenim stavom, zasnovanim na propagandi, kvalifikacijama, etiketama, konačno predrasudama… Niko ne osporava pravo na javno iznošenje političkih ličnih stavova ljekarima, novinarima, policajcima, fudbalerima, čak ni kriminalcima…

To pravo osporava se jedino sveštenicima. Kao da su sveštenici samim tim što su sveštenici gubavi, pa ih treba strpati u karantin, izolovati od društva.
„Bavljenje politikom“ sveštenicima je nametnuto kao grijeh. Onda i oni sami upadaju u tu zamku i pravdaju se: Ne, ja se ne bavim politikom.

Osporavanje prava sveštencima da se „bave politikom“ je svojevrsna diskriminacija, prst u oko već i Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima Generalne skupštine Ujedinjenih nacija koja u članu 1. kaže: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“. Ovo poimanje čovjekove slobode proističe upravo iz učenja Crkve: slobodu čovjeku dao je Bog i drugi čovjek nema pravo da mu je oduzme. Osim, eto, sveštenicima. I to ne na osnovu zakonâ, nego na osnovu ideološke propagande.

Zaista, suludo. Ali ta suludost u Crnoj Gori je postala „normalna“: „crkveno lice“ ne smije da se „bavi politikom“.
Crkva i Država jesu odvojene. A ko je napravio tu dinstikciju? Crkva, zasigurno, nije. To nije njen interes. U Crnoj Gori vijek i po nije je ni bilo. Ona je uvedena s pozicije moći sekulrano ustojene države, idolopoklonske institucije, koja je uzrasla na materijalističkim načelima, umnogome oprečnim duhovnim. I, kao što u sekularizmu nije onako kako izgleda da jeste, kao što se jedno govori a drugo radi, takav je i odnos prema Crkvi, u odnosu na Državu nezavisnoj instituciji.

A Država se i te kako upliće u život Crkve: nastoji da utiče na izbor episkopâ, da kontroliše i usmjerava njihov rad podmećući im za bliske saradnike ljude, čak i sveštenike zavrbovane u policijskim tajnim službama, vrši na njih pritisak, po „pravnom sistemu“ Divljeg zapada otima Crkvi imovinu…

Ali i ljudi u mantijama, klirici, takođe su građani i normalno je da im pripadaju sva prava kao i ostalim građanima – po državnim zakonima. Isto tako, normalno je da građanima pripadaju sva prava u životu Crkve – po crkvenim zakonima.

Član 8. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica jasno kaže: „Građani ne mogu biti ograničavani u ostvarivanju svojih prava koja im pripadaju po zakonu zbog svojih vjerskih ubeđenja, pripadnosti nekoj vjeroispovijesti ili nekoj vjerskoj zajednici ili zbog vršenja odnosno učestvovanja u vršenju vjerskih obreda i drugim ispoljavanjima vjerskih osjećanja.“

Kada Mitropolit, ili bilo koji drugi sveštenik, kaže da je nasilni prekid trudnoće, u narodu, pa i medicini, poznat kao abortus, ubistvo; ili kada kaže da je Kosovo i Metohija srpska zemlja, sveta srpska zemlja prepuna manastira i crkava koji tako rječito svjedoče o životu srpskog naroda na tom području, duhovno ishodište (uz manastir Žiču) pravoslavnog Srbina, i usprotivi se njenom otimanju od države kojoj pripada; kada govori o pederastiji kao ličnom ispoljavanju seksualnosti i kada kritikuje njeno agresivno nametanje drugima i predstavljanje u javnosti tog svojevrsnog nasilja nad ogromnom većinom populacije, biseksulacima, porodičnim ljudima u izvornom, biblijskom značenju tog pojma, kao „civilizacijski iskorak“; kada se kritički ponese prema nepočinstvima političara koji drže vlast u Crnoj Gori (koju su prigrabili špekulacijama, za koje je mnoštvo dokaza): uvođenje naroda Crne Gore u ropstvo materijalističkog duha Zapada koje plodotvori uništenjem crnogorske privrede kroz kriminogenu privatizaciju, švercom cigareta, nafte…, korupcijom i nepotizmom, beneficijama partijske pripadnosti u poslovanju, zapošljavanju, pa i liječenju, koalicionim ucjenama, drastičnim ekonomskim raslojavanjem društva; kada ukaže na antikulturu (pink kulturu) kao rastakanje kulturnog bića i bogoborstvo kao rastakanje duhovnog bića crnogorskog naroda; kada se založi za naučni odnos prema jeziku i pismu u Crnoj Gori, koji su politikanstvom nagriženi kao gvožđe rđom; kada priziva na sabornost, jedinstvo koje je u prirodi Crkve, pa i na jedinstvo sa jednovjernim i jednokrvim narodima, ali i kada se opire razjedinjenju kako unutar same Crne Gore tako i onom sa Srbijom 2006. godine; kada se opire nametanju narodu bogobornog duha koji u ovo vrijeme dolazi sa globalističkog Zapada; kada podrži političke strukture koje se zalažu za tradicionalne, u izvjesnoj mjeri i jevanđeljske vrijednosti života, a usprotivi se onima koje ih narušavaju – to je javno ispoljavanje njegovih vjerskih osjećanja, utemeljenih na jevanđeljskim istinama i na Božijim zapovijestima: Ljubi Gospoda Boga svoga, ljubi bližnjega svoga kao sebe samog, ne ubij, ne čini preljube, ne kradi…

Pravoslavni sveštenik od Boga je prizvan da, rječju i djelom, širi jevanđeljsku istinu. Sveštenik koji ćuti na bezbožje i, posebno, bogoborstvo u društvu i koji ne uzgaja duhovno uzrastanje ljudi – promašio je profesiju. Sveštenik ne smije da ćuti ni na konformizam i lični strah koji u samoj Crkvi guši riječ Božiju zapisanu u Jevanđelju.

Naravno, i riječ sveštenika je na vjetrometini rasprave, mudrovanja, posebno u sekularnom društvu. Na od Boga mu datoj slobodi, čovjeku je da je prihvati ili ne. Slobodu čovjeku, građaninu, pa i svešteniku, ne smije da guši Država, posebno ne kada za to nema uporište u zakonima koje je sama donijela.
Dakle, pravoslavnom svešteniku ne samo da je dopušteno da se „bavi politikom“, nego to je njegova – obaveza! Pred Bogom i pred ljudima!

Izvor: IN4S