Gazivode pamte: Baranin Vladimir Tomović i bogojavljenska solidarnost

Baranin Vladimir Tomović je od onih ljudi koji u javnosti nose prepoznatljivo lice, ali ne i potrebu da tim licem uvijek govore. Njegovo ime široj javnosti jeste poznato kroz televizijske rijaliti programe, ali oni koji ga pažljivije prate znaju da je upravo on jedan od njihovih najironičnijih i najnepomirljivijih kritičara – čovjek oštrog jezika, jasnih stavova i izražene odbojnosti prema lažnoj slavi i površnom moralu koji ti formati često promovišu.

Na Gazivode je jutros došao bez ikakve najave, bez prateće priče i bez namjere da bude naročito primijećen. Sa bratom i nekolicinom prijatelja iz Bara, grada iz kojeg potiče i u kojem je odrastao u porodici poznatoj po ugledu, držanju i osjećaju mjere, Tomović je stao među ostale plivače – kao jedan od njih, a ne kao neko ko se izdvaja.

Ipak, svjestan da lice koje javnost poznaje ne može ostati neprimijećeno, nije se iznenađivao kada su ga pojedini predstavnici medija prepoznali. Tek nakon toga, bez posebne želje da govori, kratko je kazao da je njegovo prisustvo na Gazivodama i plivanje za Časni krst najmanje što može da učini u znak solidarnosti sa svojom braćom i sestrama na stradalnom Kosovu i Metohiji. Nije to bila "specijana" izjava za kamere, već rečenica više izgovorena iz srca, nego radi utiska.

Tomović se i ovdje pokazao onakvim kakvim ga opisuju ljudi koji ga poznaju van svjetala reflektora – direktan, miran, nepokolebljiv u stavu. Kao Srbin i kao vjernik, čovjek koji otvoreno govori o značaju tradicije i istorijskog pamćenja naroda Crne Gore, on pripada onom krugu ljudi kojih u Baru, ali i širom Crne Gore, ima mnogo više nego što se često misli. To su ljudi koji ne prave od svojih uvjerenja predstavu, ali ih ne kriju kad dođe vrijeme da se ona pokažu djelom.

U vodi je, uzgred, bio i petnaestogodišnji Dušan Jovanović, takođe rođeni Baranin, koji sada živi u Kosovoskoj Mitrovici, a već godinama dolazi na Gazivode i dobro razumije težinu i simboliku ovog čina, što govori da ta veza sa Kosovom i Metohijom nije samo stvar prošlosti, već i žive sadašnjosti. Dušan je prije ovoga Vladimira sreo minulog ljeta na humanitarnom košarkaškom turniru u Baru, i nije krio sreću što ga je sreo i na Gazivodama.

Inače, samo plivanje za Časni krst na jezeru Gazivode i ove godine proteklo je u znaku dostojanstva i sabranosti. U organizaciji Doma kulture „Stari Kolašin“ iz Zubinog Potoka, okupilo se više od 300 plivača iz različitih krajeva – sa Kosova i Metohije, iz centralne Srbije i Crne Gore. Hladna voda, oštar vazduh i visoko januarsko sunce nisu pokolebali nijednog od njih.

Prvi je do Časnog krsta doplivao Mateja Kasalović (16) iz Kosovske Mitrovice. Tiho i bez euforije, nastavljajući porodičnu tradiciju, jer su prethodnih godina pobjednici bili njegov brat i otac. „Nisam se posebno spremao, to je, valjda, u genetici“, kazao je kratko, u rečenici koja je bolje od svakog govora opisala smisao ovog sabranja.

Sa obale se dizala pjesma i čulo klicanje Srbiji i njenom Kosovu i Metohiji. Bez objašnjenja i bez viška riječi. Po izlasku iz vode, svim učesnicima su podijeljene blagodarnice, kao tihi znak pažnje – više podsjetnik nego nagrada.

Gazivode su i ove godine pokazale da pamte. Pamte korake po obali, hladnu vodu koja siječe i ljude koji dolaze bez potrebe da budu prvi. A među njima je bio i Vladimir Tomović – prepoznatljiv po licu, ali još prepoznatljiviji po razlogu zbog kojeg je došao.