Mitropolit Joanikije: Vlast da vrati kapelu na Lovćen i ispravi nepravdu

Mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve (SPC) Joanikije ponovo je govorio o kapeli na Lovćenu. On se osvrnuo na to pitanje tokom službe povodom praznika Preobraženja, održane na Bjelasici, objavljeno je na sajtu Mitropolije. Mitropolit Joanikije je poručio da je „porušena Njegoševa kapela uznijeta na nebo“ i izrazio očekivanje da će nadležni ispraviti, kako je rekao, istorijsku nepravdu.

“Nadamo se u Boga da će naše vlasti donijeti jedinu ispravnu odluku i ispraviti jednu veliku nepravdu koja je učinjena prema Njegošu. U zlom, bezbožnom vremenu ljudi, kao što je govorio mitropolit Amfilohije, muvlje pameti, doniješe takvu odluku da pogaze Njegošev amanet i da poruše Lovćensku kapelu, koja je bila simbol Crne Gore”, kazao je, između ostalog, vladika Joanikije.

Mitropolit Joanikije služio je juče, na praznik Preobraženja Gospodnjeg, Svetu liturgiju u Crkvi Preobraženja Gospodnjeg na Ključkom Tavoru na Bjelasici. Mitropolitu su sasluživali protojerej-stavrofor Rade Radović, jerej Dejan Tomović, jeromonah Mihailo (Pajović) i jerođakon Lazar (Rondović). Na kraju evharistijskog sabranja litija je ophodila hram, a Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je osveštao slavske prinose i grožđe.

U liturgijskoj besjedi Vladika je govorio o današnjem Jevanđelju kada se Gospod sa svoja tri učenika, Petrom, Jakovom i Jovanom, popeo na goru Tavor da se moli, kada je iz Hristovog lica i Njegovih haljina zasijala neiskazana svjetlost.

„On je time pokazao da je On izvor svjetlosti. Ali, ne ove sunčane svjetlosti, nego Božije – nestvorene, nesazdane, vječne svjetlosti koja je obasjala Njegove učenike i od koje su oni popadali u strahu. Ali, kakav je bio taj strah? Taj strah je ispunio njihova srca radošću, nekim neiskazanim do tada nebivalim osjećajem i oni su molili Gospoda da ostanu tu govoreći: Gospode, dobro nam je ovdje biti. Da sačinimo tri sjenice – jednu Tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji. Jer su se sa Njime pojavili iz onog svijeta Mojsije i Ilija koji su davno bili otišli u naručje Božije, ali time je pokazano da su Mojsije i Ilija propovijedali Hrista. Da su oni bili Hristovi proroci i da su oni Njegove sluge, i bili i ostali. I šta se još govorilo? Jedan od svetih jevanđelista napominje da su Mojsije i Ilija govorili sa Hristom o Njegovome odlasku u Jerusalim, a to je bilo po svoj prilici svega nekih 40 dana prije Hristovoga stradanja. I bila je riječ o tome šta će se dogoditi u Jerusalimu, bila je riječ o spasenju roda ljudskoga jer je Gospod Isus Hristos svojim djelom, svojim krstom, svojom smrću i svojom pobjedom nad smrću – svojim vaskrsenjem ustrojio spasenje cijeloga roda ljudskoga. A ovaj momenat pominje se naročito i posebno se ističe i slavi, jer je Gospod otkrio svoju slavu prije svoga vaskrsenja svojim svetim učenicima, ali svega trojici: Petru, Jakovu i Jovanu, i o tome svjedoči Sveti apostol Petar, a ta slava ima takvu prirodu da može da postane i naš udio. Da i mi postanemo pričasnici vječne slave Božije i Njegove vječne svjetlosti“, besjedio je Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije.

Mitropolit Joanikije je istakao da su se tada apostoli ispunili slavom Božijom i da su zato govorili Gospode, dobro nam je ovdje biti. Međutim, objašnjava Mitropolit, nisu znali „da ih je Gospod udostojio toga viđenja i tog doživljaja da bi se ukrijepili prije Hristovih stradanja, prije nego što dođu iskušenja. Da bi imali snage da se odupru iskušenjima koja će doći. Gospod je pokazao to po svome promislu, pokazujući da je naša vjera svijetla vjera. Da mi koji idemo za Hristom ne hodimo po tami, nego da imamo svjetlost života kao što je i On sam govorio svojim svetim učenicima i apostolima.“

Potom se Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski osvrnuo na Svetu liturgiju, istakavši da su tu veliki darovi, jer nas na liturgijama Gospod udostojava zajednice sa Njim – primanjem Svetih tajni Hristovih mi se napajamo Božijom blagodaću i milošću, koje obnavljaju naše biće i koje nas osnažuju da možemo nositi svoj krst – biti istinski hrišćani i u ovom životu punom iskušenja hoditi Božijim putem.

Naglasio je važnost da budemo hrišćani na djelu i na svakome mjestu, da imamo ljubavi jedni prema drugima i sposobnosti da prevazilazimo nesporazume, prepreke i iskušenja:

„I svakako da Bog svima nama daje sve što nam treba da bismo živjeli hrišćanskim životom, samo ako mi to hoćemo i omogućava nam da se napojimo Njegove svjetlosti i Njegove ljubavi samo ako otvorimo svoja srca i svoje misli i svoje duše. Naša tragedija je u tome što se mi stalno zbog naših grijehova, zbog naših loših sklonosti, udaljavamo od Boga i zatvaramo svoja srca i prema Bogu i prema bližnjima svojim. A mi kao hrišćani znamo da to nije dobro i treba da činimo sve da ispunjavamo Božije zapovijesti i da dostignemo ono što Gospod od nas traži. Da se tako svijetli svjetlost naša – svjetlost nas hrišćana pred ljudima, da vide naša dobra djela. I da proslave svi Oca našega koji je na nebesima. I tačno je to. Kada bismo mi hrišćani živjeli kako valja, ne bi trebalo mnogo ni govoriti nego bi ljudima bilo jasno da imamo pravu, istinitu vjeru koja se djelima svjedoči.

Evo ovdje, na visokoj gori imamo te tri sjenice. Imamo tri svetinje koje je podigao blaženopočivši otac Joil, sa blagoslovom našeg blaženopočivšega Mitropolita Amfilohija. Veliki zaista preglac i veliki duh. I danas smo se pomolili Bogu za njih obojicu, jer ovo je samo mogla stvarati velika vjera i velika ljubav i zato treba ovdje da se sabiramo, prije svega na ovaj praznik kao što smo uobičajili na ovoj visokoj gori koja gleda po vrhovima planina Crne Gore. Vidimo, čini se i Lovćen odavde, ali vidimo i nešto što je mnogo uzvišenije da se osveštaše ove gore oko Lovćena lovćenskim kapelama i da porušena Njegoševa kapela, da se ona vaznijela na nebo i da djeluje iz onog svijeta. I pokazuje svoju svetost. I evo, polako se primiču te kapele ka Lovćenu i nadamo se u Boga da će i naše vlasti donijeti ispravnu odluku i ispraviti jednu veliku nepravdu koja je učinjena prema Njegošu, jer u zlom bezbožnom vremenu ljudi, kao što je govorio Mitropolit Amfilohije, muvlje pameti, doniješe takvu odluku da pogaze Njegošev amanet i da poruše Lovćensku kapelu koja je bila simbol Crne Gore.“