IN MEMORIAM: Janko Vlahović - poslednja vožnja legende na dva točka

Teška i tužna vijest za sve one koji su poznavali vjerovatno najpoznatijeg saobraćajnog policajca u državi, a znali su ga makar "iz viđenja" svi koji su češće vozili kanjonom Morače, ali i drugdje crnogorskim drumovima, jer je "od šale" stizao s juga na sjever i obrnuto, poput mitske ptice trkačice

......

U saobraćajnoj nezgodi na Vranjini, u sudaru automobila i motora, život je danas izgubio Janko Vlahović, jedan od najpoznatijih saobraćajnih policajaca koje je ova zemlja ikad imala. Iako je od nedavno bio u penziji, ostao je do poslednjeg dana vjeran onome što je volio najviše – motoru, slobodi puta i bezbjednosti svih nas.

Rođen u Kolašinu, Janko je najviše vremena u karijeri proveo upravo patrolirajući jednom od najtežih i najzahtjevnijih dionica u Crnoj Gori – magistralom uz Moraču i Taru. Taj put, pun klisura, tunela, odrona i nepreglednih krivina, poznavao je kao svoj džep. Za sve vozače, domaće i strane, bio je simbol reda i sigurnosti na tom teškom terenu.

Stizao je gdje niko nije mogao, često prije i od hitne pomoći i vatrogasaca, kao presretač na službenom BMW motoru republičke saobraćajne policije. Njegov “ulet” na bilo koju tačku Crne Gore bio je spektakl sam po sebi – glasan, brz, odlučan. Holivudski izgled, stav kakav se viđa samo u filmovima, a disciplina i posvećenost kakve više rijetko srećemo. Od Kolašina do primorja, Janka su prepoznavali po silueti i zvuku motora. A poznavali su ga i po tome što rijetko oprašta – bio je pravičan, strog i poštovan. Nisu ga voljeli prekršioci, ali su mu se i oni divili.

Službu je započeo 1984. godine, a već 1987. zadužio prvi službeni motor, ostvarivši dječački san. Više od 600.000 kilometara prešao je službeno, a stotine hiljada privatno, u sjedištu svojih dvotočkaša. Njegova vještina vožnje bila je legendarna – u potjerama, kroz šume, magle, kiše, kroz neprohodno i zaboravljeno. Niko mu nije mogao umaći, pa ni oni kojima se praštalo u svim drugim slučajevima.

Govorio je malo, ali je sve što je trebalo govorila njegova pojava. Nagrađivan je mnogo puta – od države, policije, vojske. Plaketu bezbjednosti, najviše policijsko priznanje, dobio je još 1990. godine, potpisanu lično od predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića. Bio je šampion u sportu – kao skijaš, strijelac, automobilista. Nije odolio ni bandži skokovima – s mosta na Đurđevića Tari skakao je s istim adrenalinom s kojim je ulazio u svaku potjeru.

Njegove nezgode na motoru – od kojih je čudom ostajao živ i čitav – samo su dodale težinu legendi. Jedna od njih, kada je letio 57 metara nakon iznenadnog izlaska automobila iz kolone, i dalje se prepričava. Ustao je krvav, bez svijesti, pa opet ustao i pitao ko je vozio. Nije praštao bezobrazluk, čak ni na magistrali.

U posljednjim godinama bio je član Moto kluba „Bezbjednost“, dijelio iskustva, savjete, i planirao mirnije dane sa porodicom. Oni koji su ga iole poznavali, kažu da Janko Vlahović nije samo bio policajac – već  institucija, simbol reda, hrabrosti i energije.

Danas je Crna Gora ostala bez jednog od svojih najhrabrijih sinova puta. Otišla je legenda, ali ostaje u pamćenju svih koji su ga znali, sreli ili samo čuli kako prolazi. Punim gasom, pravim putem, do kraja.

Počivaj u miru, Janko. Putevi te neće zaboraviti.