Piše: Protojerej Jovan Plamenac, paroh barski
U subotu 12. oktobra 2019, na Miholjdan, odslužili smo Liturgiju u crkvi Svete Trojice na Rumiji.
Ona floskula da su svi naši uspjesi, nas Crnogoraca i ostalih u Crnoj Gori, nastali „zahvaljujući Vladi Crne Gore“, pokazala se u svojoj punoći na Miholjdan na Rumiji.
Osim na Trojčindan, kada se uz rumijske litice, u litiji, uzpne na stotine, ostalim liturgijama u Rumijskoj crkvi, koje služimo svakog mjeseca, prisustvuje do dvadesetak ljudi. Na Rumiju se teško ispeti. Ali, blagodareći Vladi Crne Gore, političkim subjektima koji su je formirali, njihovom trudu da satru Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori i otvore prostor sprdačini „Miraš i kompanija“, na Liturgiju na Miholjdan u Rumijskoj crkvi došlo je preko 30 ljudi.
Na Rumiju su došli iz Zete, Budve, Ulcinja, Beograda, tri Ruskinje, ali ogromnu većinu činili su Barani.
Pjevnicu tokom Liturgije vodila je inokinja (prvi stepen monaštva) Emilija Guseva iz Irkutska, u Sibiru, ikonopisac i freskopisac.
Svaka Liturgija na Rumiji priča je za sebe, neponovljiva. Nikada ne znamo ko će na nju doći. Dobrim dijelom pred Saborni hram Svetog Jovana Vladimira u Baru, pred polazak na Rumiju, sabiramo se kao neznanci. A nakon Liturgije i uvijek tako toplog dočeka i posluženja monahinja Svetosergijevskog manastira u Veljim Mikulićima, rastajemo se kao prijatelja, braća i sestre i Hristu.
I svaki naš izlazak na Rumiju, pored onog osnovnog, zbog kojeg i idemo, liturgijskog, ima neki sporedni pečat koji će nam ostati u pamćenju.
Tako, ovoga puta, ne mogu da odolim da se ne pohvalim da sam od Dobrog dola, prevoja kod manastira Svetog Sergija Radonješkog, gdje od asfaltnog puta odvaja staza uz Rumiju, do Rumijske crkve svojih 64 godine iznio za sat i pet minuta. Jednom ranije sam izašao za sat i 15, više puta za sat i 20, ali ovako brzo nikada. Jednostavno, tako se otvorilo. Čak se nijesam nešto posebno ni umorio. Izašao sam zajedno sa Vladimirom Jankovićem, kriminologom i industrijskim dizajnerom, koji je i veslač.
Ubjedljo najbrži bio je pomorac Novak Đinović, do prije par godina profesionalni biciklista. On je do crkve Svete Trojice stigao za samo 50 minuta. Taj put uobičajeno se prelazi za dva sata.
Ivana Mećikukić, profesorica iz Bara, kojoj su sudili zato što je branila čemprese pored škole u kojoj je radila, i njena drugarica Julija Bošković, inženjer, koje su se u septembru vratile sa pola puta do Rumijske crkve zbog velikog nevremena, ovoga puta su bile na Liturgiji.
Eto, tako, sa Liturgije na Rumiji svako se vraća sa upečetljivim utiscima. Napor penjana zaboravi se za nekoliko dana i u svakome ostane samo ljepota Rumije i njene crkve. Kao da čitav događaj stavite u sito, malo ga prodrmate, ispadne ono što je bilo naporno i ostane samo predivna uspomena...
