Svijetlo dana ugledalo je još jedno književno ostvarenje Labuda Lončara. „Svako ostavi neki trag“ naziv je njegove najnovije knjige proze koja je upravo izašla iz štampe, sa potpisom Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“, čiji je i predjsednik.
Prva promocija djela koje se sastoji iz sedamnaest veoma zanimljivih priča iz autorovog života i života njegovih prijatelja i grada pod Rumijom, održaće se na predstojećem, 64- po redu Sajmu knjiga u Beogradu, a neposredno nakon toga i u njegovom Baru.
Dio priloga iz ove knjige je objavljivan u „Književnim novinama“ UKS, časopisima „Nekazano“, Festivalu „Refestikon" a najveći broj na portalima „Pokazivač“ i „Jedro“ .
U recenziji ove knjige Doc. dr Rade Vučićević, književni kritičar i teoretičar književnosti kaže:
Već površno iščitavanje ove, obimom nevelike, nekih stotinjak strana, ali zanimljive, ubjedljive knjige priča i kolumni, čitaoca uvodi u Lončarev svijet doživljenog, viđenog u životu svakodnevnom, odnosi ga u kojekakve doživljaje i događaje, da kao nemi učesnik svega toga, bude talac vlastite znatiželje, brzo da se poistovijeti sa pripovjedačem, ne sluteći da je to i bila njegova osnovna namjera, nakana, naum...
To je ta sposobnost, vještina baratanja riječima, stilska i jezička umješnost da lagano, a neprimjetno odvuče vašu pažnju u smjeru svoga kazivanja, ne dozvoljavajući predah, niti pauzu, već idete dalje, iščitavate i prepoznajete neke zajedničke vrijednosti, istinite događaje koje ste već doživjeli, u međuvremenu zaboravili, a sada se ponovo našli u njegovom središtu, pa na ovaj način učestvujete, poredite, oživljavate vlastita iskustva i preuzimate dio piščeve spoznaje.
„Raja, umro drug Tito“! priča je koja najbolje odgovara navedenoj tvrdnji, bez obzira što se Lončaru dešavala u istinski specifičnoj sarajevskoj sredini, gdje su ljudi sa neskrivenim emocijama oduvijek spontano reagovali, a time davali poseban akcenat, svakom iznenadnom a naglom, novonastalom stanju koje ih se životno tiče. Ovaj upravni govor, neodoljivo podsjeća na vijest, koju je u travnički han doneo usplahireni asker, vičući: „Crko Fil“!”.
A u drugom dijelu, Vukićević dodaje dodaje:” Labud N. Lončar nije sa tom ili sličnom namjerom pisao ovu knjigu, ove priče su iz njega izašle kao prijeka potreba oslobođenja zgusnutih emocija, koje decenijama nosi u sebi. Otuda ta spontana elegija otkrivanja nekih emocionalnih stanja u samoj radnji pripovjedanja, odaje duhovno bogatog autora, koji se jednostavno želi osloboditi viška memorije, tog umjetničkog blaga, što sada pretočeno u redove ove zbirke, pronalazi novo, drugim ljudima dostupno utočište i prebivalište svoje. Tu su predstavljeni i dati neki svakodnevni doživljaji iz kafane, kuće, posla, pijace, rutinske svakodnevice, ali postoje i neka intimna razmišljanja, ideje, namjere, planovi, slutnje.. Život ! Otuda će ova knjiga sa identifikovanim ličnostima Bara i okoline, imati svoje analitičare, utjerivače istine a posebno pobornike slučajnosti ili nenamjernoj sličnosti.
No to i jeste najljepši dio nakon rođenja nove bibliografske jedinice, poznatog pisca, javne i kulturne ličnosti, omiljene u svojoj društvenoj sredini, jer svi koju su imali mjesta u ovoj publikaciji, živjeće koliko pisana riječ traje, a ona će ostati dugo nakon naših bioloških života i još malo duže. Dileme nema, Labud je na svoju autorsku dijademu dodao još jedan biser, pažnje vrijedan, a to je u istoriji književnosti jedino vredno.