PIŠE: Jovanka Vukanović
(Esej o peziji Igora Remsa)
Igor Rems je i u najnovijem rukopisu "U Znoju Tišine" (ili "Pesme iz karantina") ostao vjeran svojim poetskim svjetovima koje je smirenom promišljenošću, uvjerljivo i utemeljeno profilisao i u ranijim zbirkama.
U svakom njegovom novom javljanju slike svijeta su se razgranavale i dobijale nove obrise i značenja, život dobijao nove nijanse, a sam pjesnik bivao još zapitaniji.
Bez obzira o kojim motivima se radilo i u kojoj poziciji se pjesnik nalazio naspram izazova koji ga i uvode u tragalačka iskušenja neizostavni element autorovog glasanja je njegov nesmireni duh, budnost i energija, istovremeno tiha i djelotvorna, koja izbija iz gotovo svake njegove riječi.
Koliko god pokušavali da odredimo problemske tačke Remsovog svijeta, one nam konstantno izmiču, jer su izvan obuhvata bilo kakve definicije i statističkog redosljeda.
No, i pored takve žive i neuhvatljive energije iz koje izbijaju, mogli bismo okvirno da označimo zone njihovog djejstva, i da se na taj način približimo pjesnikovim svjetovima, iz kojih on crpi snagu i smisao, hraneći time istovremeno I sopstveno biće.
To su: Priroda, kao vječna materija, kao zemaljski i onaj viši univerzum, istovremeno; Ljubav – primarna, pokretačka snaga i najvrednija čovjekova ostvarivost; Riječ, kao do kraja promišljeni, tanani i najčistiji sublimat našeg dijaloga sa samima sobom i sa svijetom; I taj isti, svakodnevni svijet u svojoj istoričnosti i dnevnoj vremenskoj potrošivosti, u kojoj i sami učestvujemo.
Navedeni tematski mozaik je, inače, najčešća okosnica stvaralačkog poimanja i doživljaja svijeta o bilo kojoj umjetnosti da je riječ.
Ono što svako takvo promišljanje čini osobenim i trajućim jeste način na koji umjetnik ostvaruje svoju viziju čovjekovog života, kojim stilističkim postupkom je oblikuje i sa koliko interpretativnom originalnošću otkriva još neistražene relacije našeg, inače enigmatičnog, nedovršenog života.
Enigmatičnost ljudskog univerzuma proizilazi, u stvari, iz njegove neobuhvatljivosti, beskrajnosti, a koja se itekako osjeća i u poetskim damarima Igora Remsa.
Himeričnost svijeta pjesnik ublažava i saobražava svom mikrokosmosu, životnom arealu kojeg on, svakodnevno iskustveno doživljava i čini da i sama Priroda koja u Remsovim vizijama odiše mediteranskom aromom, postaje čulna i opipljiva.
Priroda je u najvećem broju njegovih pjesama (kao i u ranijim zbirkama) bazični podtekst iz kojeg izvire sva esencijalnost pjesnikovih lirskih meditativnih pasaža.
Dovoljno je pročitati samo nekoliko pjesama iz ciklusa So i Hleb (Nemi mirisi jutrenja, Divne morske kapi, Suton…) da bi se doživjela duboka, do najtananijeg nerva integrisana zbilja Čovjeka i Prirode.
Fenomenu Prirode, pa ma koliko asocirao na arhajski sklad stamenosti i nepobjedivosti, Rems ne prilazi kroz romantčarsku zanesenost ni impresionističku ponesenost.
Mediteranski horizont koji pjesnik apostrofira u svojoj poeziji, pa i u najnovijoj zbirci, postaje sve manje rajska oaza, a sve više ogledalo čovjekove prolaznosti, čijeg se usuda ni on, kao stvaralac, ne može da se oslobodi.
Sve što čovjek pokuša da uradi, osmisli i doživi, u odnosu na prirodni, u ovom slučaju, konkretni mediteranski postament, vječit i bezgraničan, djeluje kao djelić sekunde, kao iskra koja se “prije gasi nego što se upali”, kao šum kišne kapi, pad lista sa grane…
Sve je podredjeno oku i bolu, reći će autor na jednom mjestu, apostrofirajući time činjenicu da čovjekova emocija nije uvijek u iskristalisanom, čistom stanju, već najčešće u sadejstvu meditativnog, ispitivačkog.
Jaka imaginativna snaga pjesnikove riječi, koja se ne iskazuje samo u ovom već i u drugim tematskim sklopovima u zbirci, dolazi otuda što se autorova stvaralačka svježina uspješno iskazala kroz likovnu transpoziciju problema o kojima piše.
Dinamična figuralna sugestivnost u većini pjesama pokreće jak, katarzičan stih, a što će i za čitaoca predstavljati novo dragocjeno iskustvo.
Ljubavne pjesme koje čine drugi motivski sklop, u poetskom vidokrugu Igora Remsa zauzimaju važno mjesto.
Žena, kao personifikacija ljubavi, oličenje je strasti i emotivne punoće koja ne priznaje nikakvu polovičnu ni, u bilo kom vidu, okrnjenu poziciju.
Takva vulkanska erupcija predavanja sebe sopstvenim čulima, svijesti, snovima, predstavlja najčistiji put našeg ostvarenja u Drugom, jer konačni smisao našeg bića možemo jedino sačuvati u interakciji sa drugim bićem.
Igor Rems, čija se percepcija inače glasa u suptilnim nijansama, uvidja da na tom putu nije uvijek moguće postići kulminaciju harmoničnosti i ravnoteže izmedju dva bića, i da svaki otklon time poprima krajnje ranjivu konotaciju.
Tu je čak i Riječ nemoćna da rasvijetli i protmači jedan svijet koji svoju potvrdu traži u hedonističkom apsolutu (pjesma "Ispod haljina", iz ciklusa "Pogled Je Rađanje Greha").
A u pjesmi Hteli smo da govorimo, iz istog ciklusa, sama tijela ne dozvoljavaju da se govori, jer ona su, sama po sebi, naslućujemo pjesnikovu poruku, najljepši govor.
Ili u pjesmi Sahranjujem reč (iz ciklusa "Ljubav Je Samo Reč"), fenomen ljubavi čak nadjačava Riječ, ona je istovremeno i najjača ekspresija i simbol i smisao.
U veoma zapaženoj pjesmi Zaboravih sebe pronalazimo antologijski stih, koji glasi: Ćutnja prosipa semenje neizgovorenih reči.
Dakle, i šutnja ima aktivnu, veoma bitnu, podrazumijevajuću ulogu u jedinjenju dva bića, dva subjekta, dva svijeta.
Ovim, zapravo, ulazimo u sljedeći, na početku teksta najavljeni, motivski smjer – u vidokrug Riječi.
Svoj odnos prema svijetu, bio on saglasan ili distantan, pjesnik iskazuje kroz naglašenu lirsku suptilnost i baroknu zavodljivost, što njegovoj poeziji daje osoben stilski pečat.
Kristalnu liričnost njegove pjesme pronalazimo upravo u činjenici da je sazdana od asocijativnih polifoničnih nanosa Riječi, od njene sugestibilnosti i aluzivnosti što, prije svega, pokreće i jača čitaočevu pažnju u smjeru “dodavanja i dopisivanja” poetske teksture zamišljenih ili tek otkrivenih svjetova koje i sam autor pokušava da dešifruje.
U stvari, Igor Rems, i kad ne izgovori onu jedinu, spasonosnu, pravu Riječ – mi je osjetimo, ona vibrira unutar i između stihova.
Ona određuje početak pjesme, nagovještava njen smjer, a kraj najčešće ostavlja čitaocu, tj. snazi njegove percepcije i imaginativnog dosega.
A nakon stiha Grmi u nama Reč kojom hranimo glad očiju (iz ciklusa "Ljubav Je Samo Reč"), i sami smo uvjereni da je najjača Riječ – ona neizgovorena!
Ona Riječ koja, što je nevidljivija, postaje sve dramatičnija, i čija kontekstualnost otvara beskrajne narative – individualne, opšte, zemaljske, kosmičke…
Jedan od značajnih valera pjesničkog izraza Igora Remsa, izražen i u ranijim zbirkama, pogotovo u najnovijem rukopisu, pronalazimo u sadejstvu piščeve impresije i meditacije, čiji uzajamni refleksi, po pravilu, vrhune dovršenu sliku svijeta o kojem govori.
Čak i kad se taj svijet reflektuje kao prolaznost, u sporadičnim i parcijalnim elementima, ili kroz zagonetno tajanstvo svoje bezgraničnosti, pjesnik ga notira prvenstveno kao objektivnu datost, i ne pokušavajući da je filtrira kroz sukob ili negaciju.
Najčešće je to mirna, stoička misao, katapultirana ka čitaocu, sugerišući ponekad da se radi o podrazumijevajućoj saglasnosti sa činjenicom da je taj zemaljski kosmos (kao i onaj viši univerzum), u kojem se radjamo i umiremo, tu stvoren daleko prije nas, i da će, kao fakat, trajati i poslije nas.
Svijet Igora Remsa ostvaruje se kroz bogatu koloritnu figuralnost, beskrajni prelivi likovnih nijansi pretvaraju njegovu poetsku misao gotovo u trodimenzionalnu, opipljivu stvarnost, u novosloženi sinkretizam od riječi, tona i boje.
Pjesma "Dodoši" jedna je od takvih cjelina u kojoj je ostvarena maksimalna punoća slikejednog idiličnog prostora – seoski ambijent, kuće, ljudi, jezero – koji u konačnoj viziji pjesnika poprima astralne dimnezije.
Pjesmu smo izdvojili i stoga što simbolizuje autorovu vezanost za zemlju, za kamen koji je i prag i svjedok ljudskog postanja, koji će, i kad se mnogo toga izmijeni, ode i nestane, i dalje ostati na istom mjestu.
Život koji nas okružuje, bez obzira koliko je nedostatan, ruševan i skrajnut u periferne graničnike, ne možemo mimoići ni mi, a ni pjesnik.
A ovaj koji se odvijao u posljednje tri godine u znaku globalne kovid-pandemije, itekako je poremetio mnoge sistemske parametre u funkcionisanju ljudske zajednice, u njenoj filozofiji prihvatanja nužnosti, slobode, etike, usuda, moći, smisla i drugih fenomena.
Na takva kataklizmička pomjeranja čovjekova misao reaguje sama po sebi, a pogotovo ona – stvaralačka.
Da je za Igora Remsa to bio izazov, dovoljno inspirativan, intrigantan i nedokučiv, pokazalo se u tome što je uspio da, za to vrijeme, svoje iskustvo, u poetičkom smislu, veoma uvjerljivo kontekstualizuje u gotovo apokaliptičke slike.
A metafora zatvorenog svijeta je upravo takva slika o kojoj će kroz snažnu ekspresiju progovoriti u pjesmi "Zürich II", koja će, pogotovo u dva antologijska stiha – Jutra će osvanuti zaključana i Pelud smrti prekritisvet – čitaocu predočiti svu dramu navedenih civilizacijskih iskliznuća.
Pjesme u kojima je Rems postigao čisti supstrat refleksije i versifikacijske sublimnosti – Slika i Klin (iz ciklusa "U Znoju Tišine"), po krajnjoj svedenosti forme i djelotvornosti misli, predstavljaju gotovo savršeno jedinstvo pjesničkog postupka, a njega nije lako postići.
Taj svojevrsni minimalizam u kojem je “riječima tijesno, a mislima široko” na najbolji način govori o poetskom traganju Igora Remsa.
Svojom najnovijom poezijom Igor Rems je povratio povjerenje u pjesničku Riječ.
Ojačao tragalački nerv i proširio granice poimanja. A pjesnik je taj koji se nikada ne miri, uvijek se preispituje i traži, što isto čini i Rems.
Svoju usredsredjenost na Riječ, kao na svoje najmoćnije sredstvo u dešifrovanju i sebe i drugih, čini se da je najuspješnije transponovao u pjesmu Pred tobom kopam (iz ciklusa "Krug Otvorenih Prozora").
Koliko ga nepoznanica tjera da je razgrne, toliko ga zadivljuje svim onim što bi se, nakon toga, moglo dogoditi.
U tom konteksu doživljavamo, manje-više, i cjelokupni poetski blok, naslovljen "U Znoju Tišine" ( ili "Pesme Iz Karantina").
-200x200-rez.jpg)
-200x200-rez.jpg)
