„Nikola, ti veliš da smo mi Srbi. Pa kako smo mi Srbi mogli roditi đecu Crnogorce? Reci mi, Nikola, kako“? A otac mirno odgovara: „Danice, čedo moje, mi smo Srbi, a rodili smo slijepe poslušnike. Plačimo, jadnice, plačimo“!
Anegdota iz života porodice Nikole Ćetković iz Podgorice
Prof. dr Desanka Kosanović-Ćetković, koja je cio svoj radni vijek provela na Infektivnoj klinici Medicinskog fakulteta Beogradskog univerziteta, je objavila svojevremeno knjigu „Prisjećanja i zapisi“.
Tim povodom Miodrag Maksimović je u dnevnom listu „Politika“ (24. februara 2002. g.) objavio izvod iz knjige, zanimljivu anegdotu iz života porodice Ćetković, u kojem piše sledeće:
„Može se reći da je malo građana koji nijesu manje ili više opterećeni današnjim odnosima Srbije i Crne Gore. Međutim, ovaj odnos nije od juče, a posebno je postao aktuelan 1945–1946. godine poslije članaka Milovana Đilasa da je u Narodnooslobodilačkoj borbi istovremeno konačno riješeno i nacionalno pitanje, te je tako priznata i crnogorska nacija.
To se odrazilo ne samo na mnoge segmente života zemlje, nego i na živote i odnose mnogih porodica i pojedinaca. Već 1945. godine počela je zamjena ličnih karata u Beogradu, a na osnovu ranije podijeljenih formulara, u kojima je svako, pored ostalog, trebalo da navede i svoju nacionalnu pripadnost. Upravo tada nastaju veliki problemi u mojoj porodici.
Stariji brat i ja smo bili komunisti, učesnici Narodnooslobodilačke borbe i logoraši. Bilo nam je „jasno“ da mi kao članovi komunističke partije možemo biti samo Crnogorci. Tako smo se i izjasnili u formularima i bez problema brzo dobili lične karte u Ozninom odjeljenju u Čika Ljubinoj ulici.
Poslije nekoliko dana na isto mjesto došao je i naš otac Nikola Ćetković, star 62 godine i umjesto lične karte dobio – 15 dana zatvora!
Naime, on se izjasnio da je Srbin i nadležni oficir mu nije dao ličnu kartu, jer on ne može biti Srbin nego Crnogorac rođen u Podgorici.
Otac nije htio da odstupi od svoje izjave i tada je nastalo njegovo uporno dokazivanje istorijskih činjenica, ali i stradanje.
Tvrdio je da je on od djetinjstva znao da je Srbin, da je zato decembra 1915. krenuo preko Albanije do Krfa i dalje. Moj otac je 1909. godine u Beču završno studije i mogao je mirno da sačeka austrijsku okupaciju Crne Gore i da kao njihov student i poliglota dobije visoko zvanje, kao i ličnu sigurnost, ali on je, kao patriota i Srbin, krenuo sa srpskom vojskom i njenom sudbinom. Govorio je oficiru Ozne da se otac srpske dinastije Nemanja rodio kao i on – u Podgorici, u Ribnici na Zeti, i da je Nemanjin sin Sveti Sava osnovao prvu srpsku arhiepiskopiju…
No, to nije bilo dovoljno, pa su Nikolu Ćetkovića zbog njegovih patriotskih ubjeđenja zatvorili u Oznin zatvor, gdje je na golom betonu odležao punih 15 dana. Oficir ga je svakodnevno izvodio na saslušanje i pitao: „Jesi li ti Nikola Ćetkoviću Crnogorac ili Srbin?“. Moj otac je na to odgovarao stihovima Njegoša i kralja Nikole o srpstvu i navodio istorijske činjenice da su Srbi i Crnogorci jedan narod, ali – uzalud.
Poslije odležanih više od dvije nedjelje u zatvoru i istrajnosti moga oca u njegovim stavovima, data mu je lična karta u kojoj je ipak stajalo da je on, Nikola Ćetković – Srbin.
Mi, njegova djeca, nijesmo odobravali njegovo držanje u Ozni, niti njegovo „srbovanje“, jer su nama kao komunistima, odmah bili „jasni“ Đilasovi stavovi o crnogorskoj naciji. Zato smo našeg oca svi spontano bojkotovali kada se vratio kući, iako smo ga mnogo voljeli i poštovali. On je naš bojkot prihvatio dostojanstveno, bez ijedne riječi osude i prekora, iako smo svi i tada jeli njegov hljeb.
Bio je hladni zimski dan nove 1946, godine i svi smo sjedjeli u trpezariji, koja se jedina i grijala, a mi djeca se spremali za ispite. Tada je naša majka prekinula mrtvu tišinu i zapitala oca šta da napiše u formularu – rubrika za nacionalnost. On joj je odgovorio da je ona znala da je Srpkinja za vrijeme Balkanskih ratova i oba svjetska rata i zašto ga to baš sada pita.
Naša majka je znala i osjećala da je očev stav veoma mnogo naškodio nama kao komunistima i htjela je da nas zaštiti od daljih nemilih posljedica. Zato je jasno izjavila da će ona biti uz svoju djecu, to jest kao i mi Crnogorka.
Otac je bio iznenađen, ali ne i poražen. On je naglo ustao i obratio se majci hladnim glasom da ona od sjutra neće više biti njegova žena. Majka je zaplakala i opomenula ga da bi takav razvod braka bio velika sramota za našu porodicu i da time preuzima veliku odgovornost za „nafaku“ (sudbina, udadbena sreća) svoje tri odrasle kćeri.
Na to je otac dostojanstveno odgovorio da svako bira svoj put, a da on neće ni zbog koga i ni zbog čega izdati pripadnost svome narodu. Majka je dobro znala da otac neće promijeniti svoj stav, pa ga je, izmijenivši taktiku, umiljato upitala: „Nikola, ti veliš da smo mi Srbi. Pa kako smo mi Srbi mogli roditi đecu Crnogorce? Reci mi, Nikola, kako“?
A otac mirno odgovara: „Danice, čedo moje, mi smo Srbi, a rodili smo slijepe poslušnike. Plačimo, jadnice, plačimo“!
Naš otac Nikola Ćetković umro je 1957. godine pred drugi poslijeratni popis stanovništva. Sa prekornim sjećanjem na naš bojkot oca i naše tadašnje nacionalno opredjeljenje, mi njegova djeca, spontano smo se izjasnili kao Srbi“.
(IN4S)