Brutalno vaksersko nasilje nad djecom u Crnoj Gori

PIŠE: Jovan Plamenac

U slučaju novog Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, kojim je nevakcinisanoj djeci zapriječeno pohađanje predškolskih ustanova, crnogorska vlast je u svojoj servilnosti otišla korak dalje – uvela je zabranu djeci koju EU od nje nije tražila, namećući se lijevo-liberalnom Zapadu kao „veći rimokatolik da Pape“. A crnogorski narod, anesteziran medijskim i koruptivnim sredstvima, ide na klanje bez otpora. Posljedice Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti daleko su teže od otimanja imovine Crkvi koju je bio propisao Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je crnogorski narod digao u čudesne litije.

Kako se primicao 1. septembar, u Crnoj Gori je naglo rastao broj vakcinacija djece. U samom finišu avgusta zabilježeni su i rekordni dnevni rezultati, čak je organizovana i vanredna vikend vakcinacija. Do kraja avgusta dato je više od 2.400 doza MMR vakcine, od čega je velika većina bila prva doza, a istovremeno su intenzivno nadoknađivane i druge vakcine iz kalendara obavezne imunizacije. Do ovog naglog rasta vakcinacije došlo je zbog približavanja početka primjene pravila da djeca bez urednog vakcinalnog statusa ne mogu boraviti u vrtićima.

Odluci da nevakcinisana djeca ne mogu boraviti u vrtićima prethodila je gotovo decenija javnih sporova, pada obuhvata vakcinacijom i više pokušaja da se to pitanje strože uredi zakonom. Još 2016. i 2017, prilikom pripreme novog Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, razmatrano je da vakcinacija bude uslov za pohađanje vrtića i škola. Tom predlogu usprotivili su se Ombudsman i dio roditeljskih organizacija i Zakon usvojen 2018. nije propisao vakcinaciju kao uslov za boravak u vrtiću. Obavezna imunizacija ostala je zakonska obaveza.

U međuvremenu je obuhvat vakcinacijom, naročito MMR vakcinom, opadao. Kada su se morbili (male boginje) 2024. ponovo pojavili u Crnoj Gori, Institut za javno zdravlje je preporučio da nevakcinisana djeca ne borave u kolektivima i zatražio da se za to obezbijedi jasniji zakonski osnov. To je ponovo pokrenulo javnu polemiku, uključujući i proteste roditelja.
Međutim, novim Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, usvojenim krajem 2025, koji je stupio na snagu u januaru 2026, izričito je propisano da je obavezna vakcinacija uslov za boravak djeteta u javnim i privatnim predškolskim ustanovama, osim ako postoji trajna medicinska kontraindikacija.

U međuvremenu, Ministarstvo zdravlja donijelo je Pravilnik o bližem sadržaju potvrde o sprovedenoj obaveznoj vakcinaciji. Objavljen je 25. juna, a stupio na snagu 3. jula. Time je stvoren i podzakonski mehanizam za praktičnu primjenu novog uslova. Novo pravilo počelo je da se primjenjuje sa početkom vrtićke godine, 1. septembra 2026.

Javna rasprava o Nacrtu zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti trajala je od 21. novembra do 11. decembra 2025. Primjedbe su dostavili Agencija za ljekove i medicinska sredstva, Unija poslodavaca i jedan neimenovani građanin, ali se nijedna nije odnosila na odredbu kojom je vakcinacija predviđena kao uslov za boravak djece u vrtićima. Prihvaćena je samo terminološka primjedba Agencije da se izraz „nuspojave“ zamijeni pojmom „neželjeni događaj“. Iako je javna rasprava formalno sprovedena, jedna od najosjetljivijih odredbi zakona tako je prošla bez suštinske javne debate. Samo šest dana po okončanju rasprave, predlog zakona u Skupštinu je podnijela grupa poslanika, a zakon je usvojen 31. decembra po hitnom postupku. Izvještaj o javnoj raspravi objavljen je tek u februaru 2026, kada je zakon već bio na snazi.

Zakon je usvojen po hitnom postupku uz obrazloženje da je njegovo donošenje važno za ispunjavanje završnih mjerila za zatvaranje pregovaračkog Poglavlja 28 – Zaštita potrošača i zdravlja u pristupnim pregovorima sa Evropskom unijom. Dakle, kao formalni razlog za hitnost nije navedena neposredna epidemiološka opasnost, već potreba da Crna Gora u kratkom roku ispuni obaveze iz procesa evropskih integracija.

Međutim, ispostavilo se da se evropska obaveza Crne Gore odnosila na usklađivanje sistema zaštite od zaraznih bolesti i javnog zdravlja sa pravnom regulativom EU i da EU nije propisala Crnoj Gori da mora zabraniti nevakcinisanoj djeci boravak u vrtiću, odnosno da je povezivanje vakcinacije djece za boravak u vrtiću izbor crnogorskog zakonodavca. Crna Gora je, dakle, svoje evropske obaveze mogla ispuniti i bez uslovljavanja boravka djece u vrtiću vakcinacijom.

Na ovaj način, Država je pod novom vlašću uradila ono od čega je odustala devet godina ranije, dok je bila pod vlašću koja je poražena na izborima 2020. godine, kada je Nacrt zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti povukla zbog protivljenja Zaštitnika ljudskih prava i sloboda i dijela građana.

Tada, 28. decembra 2016. godine, crnogorski Zaštitinik ljudskih prava Ministarstvu zdravlja dostavio je Mišljenje na Nacrt zakona u kojem je rekao: „Smatramo da se boravak djece u predškolskim i školskim ustanovama – pravo na obrazovanje i vaspitanje – ne može uslovljavati prethodnom vakcinacijom“. Pri kraju obrazloženja ovog stava rekao je da „roditelji moraju biti obaviješteni o svim efektima vakcinacije i mogućim rizicima po zdravlje, makar oni bili minimalni, jer iako su ozbiljne neželjene reakcije veoma rijetke, neke od njih mogu ostaviti trajne posljedice po zdravlje i razvoj djece, pa roditelji imaju pravo da budu upoznati i sa tim podatkom“.

Ombudsman koji je ne tako davno smatrao da obrazovanje ne smije biti uslovljeno vakcinacijom, danas kaže da država može uvesti takve mjere ako su opravdane zaštitom javnog zdravlja, iako Fond Ujedinjenih nacija za djecu (UNICEF) ne podržava novi zakon koji uslovljava pristup djeteta obrazovanju vakcinacijom.

Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti je nelogičan i protivrječan. On nevakcinisanoj djeci zabranjuje pohađanje predškolskih ustanova da ne bi zarazila vakcinisanu djecu. Pa koji je smisao vakcinisanja djece ako i nakon što prime vakcine mogu biti zaražena? On dopušta i da, „u slučajevima postojanja trajne medicinske kontraindikacije“, nevakcinisana djeca pohađaju vrtiće. To znači da ova djeca mogu sasvim legalno da zaraze vakcinisanu djecu. Takođe, vakcinisana djeca mogu da zaraze drugu vakcinisanu djecu. Dakle, i vakcinisanoj djeci treba zabraniti da pohađaju predškolske ustanovem jer mogu zaraziti drugu vakcinisanu djecu kojoj takođe treba zabraniti da pohađaju predškolske ustanove, iz istog razloga. „Ludilo mozga“...

Zaista, kojom je to pameću donijet i usvojen ovakav besmisao! Čovjek danas u Crnoj Gori ima slobodu da legalno ubije svoje nerođeno dijete, ali ne i, ako se rodi, da ga uzgoji po svojoj ljubavi prema njemu. Nije li to uvod u dalju restrikciju roditeljskih prava: da vaspitavaju svoju djecu, da ih hrane kako su do sada...

Generalno, vakcinacija pod dirigentskom palicom Svjetske zdravstvene organizacije iskompromitovana je, doživjela debakl, u vrijeme kovida-19. Nakon kratkog vremena, prisila i represije koje su je pratile pokazali su se kao zločin. I pored svih zabrana, opasnosti za karijeru, izopštenja iz grantova i drugog, u svijetu je veliki broj ljekara koji imaju savjest, kojima Hipokratova zakletva nije ulaznica u struku nego etički temelj, kojima žrtva nije na usnama nego u djelu, koji se javno protive prisilnim vakcinacijama. Najpoznatiji je, svakako, nobelovac Lik Montanje, profesor emeritus, jedan od najuglednijih virologa svog vremena. On je otkrio HIV.

U Srbiji je značajan broj takvih ljekara. Najpoznatija je prof. dr Valentina Arsić Arsenijević, specijalista mikrobiologije i parazitologije, redovna profesorka i prodekanka za doktorske akademske studije i naučnoistraživački rad Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Njihova argumentacija uglavnom počiva na tvrdnjama da se rizici vakcina potcjenjuju ili nedovoljno istražuju, da sistem prijavljivanja neželjenih događaja ne prikazuje stvarni obim problema, da bi prije svake vakcinacije trebalo individualno procjenjivati rizik i kontraindikacije, te da kolektivni interes ne smije poništiti pravo roditelja da odlučuje o medicinskoj intervenciji nad djetetom.

U Crnoj Gori ima ljekara koji to govore u neformalnim razgovorima, ali se nešto ne čuju javno. Ali govore ljudi drugih struka, prvenstveno se zalažući za pravo na izbor.
Roditelj nema pravo da od ljekara zahtijeva garanciju da vakcina neće izazvati nikakvu zdravstvenu posljedicu. Ima pravo da prije vakcinacije bude obaviješten o poznatim (što znači da mogu postojati i nepoznati) rizicima i da ljekar procijeni postoje li kod djeteta kontraindikacije. Oni koji propagiraju vakcinisanje djece, posebno MMR vakcinom, govore o malom procentu njenih štetnih posljedica. Na primjer, u zvaničnom uputstvu za MMR vakcinu M-M-RvaxPro, čiju je nabavku Montefarm ugovorio u decembru 2025. ugovorom koji važi godinu dana, temperatura od 38,5°C ili više i crvenilo, bol i otok na mjestu uboda navedeni su kao veoma česti neželjeni efekti. U istom uputstvu su, u kategoriji „Učestalost nije poznata“, između ostalog, teška alergijska reakcija, konvulzije, oboljenja koja uključuju zapaljenje mozga i kičmene moždine, Guillain–Barré sindrom (rijetko neurološko oboljenje u kojem imuni sistem napada periferne živce) i Stevens–Johnson sindrom (rijetka ali veoma ozbiljna reakcija kože i sluzokože)...

Otprilike, zavrti dijete na ruletu i nadaj se da nećeš biti „srećni dobitnik“.
U Crnoj Gori, kao i drugim nedorečenim državama, vlast reaguje, uglavnom, samo na pritiske onih od kojih zavisi. Po pravilu, ona reaguje na netransparentne pritiske evroatlantske „međunarodne zajednice“ kojoj je servilna. U slučaju novog Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, kojim je nevakcinisanoj djeci zapriječeno pohađanje predškolskih ustanova, crnogorska vlast je u svojoj servilnosti otišla korak dalje – uvela je zabranu djeci koju EU od nje nije tražila. Svojom servilnošću ideologiji koja oblikuje današnju politiku, nauku i kulturu Zapada, nameće se kao „veći rimokatolik da Pape“.
Ali vlast kakva je ova današnja crnogorska zna da reaguje i na transparentne pritiske naroda koji glasa na izborima. Samo, potrebno je da taj pritisak bude dovoljno jak, toliko jak da se vlast osjeti realno ugroženom.

Otpor crnogorskog naroda vlastima na donošenje ovog totalitarnog zakona zbrkane logike pokazao se preslabim i peticija kojom se traži ukidanje prisilne vakcinacije djece nije ušla u skupštinsku proceduru, iako je za samo tri dana ispunila osnovni uslov. Uzrok tome može biti što nijedna snažna institucija nije stala uz njega, pa ni Crkva. Ili to crnogorski narod, anesteziran medijskim i koruptivnim sredstvima, kao stado koje tjera čobanin uz pomoć dresiranih pasa ide na klanje bez otpora...

Pitanje prisilnog vakcinisanja djece svojom suštinom prevazilazi sve crnogorske podjele osim ideoloških. Prevazilazi podjele po nacionalnosti, pripadnosti konfesijama, političke, socijalne, navijačke... Ali ne prevazilazi podjelu po razumu – na one koji razmišljaju svojom glavom i one koje razmišljaju po protokolima, koji su podobni, kao ranije komunističkoj sada lijevoliberalnoj ideologiji, vrjednosnom sistemu u kojem je nedopustivo biti antivakser, a u redu biti vakser.

Crnogorski narod je u decembru 2019. godine izašao na ulice zato što je Skupština usvojila Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je legalizovao nanošenje štete Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, otimanje njene imovine od strane države. Posljedice Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti daleko su teže od otimanja imovine Crkvi...