Od Tuđemila do „Gajetuše“: Ko i zašto prekraja istoriju Crne Gore?

PIŠE: Dragutin Dašo Durutović, advokat

U kriminalistici i krivičnom pravu postoji termin ili pojam motiv, kao subjektivni pokretač za neku radnju ili propuštanje neke radnje. Motiv je i jedno od devet zlatnih pitanja kriminalistike, jer bez motiva nema nikakvog djelanja. U našem društvu postoje teško objašnjive društvene pojave i teško je objasniti zašto neko, kod aksiomatskih istina i opšteprihvaćenih i poznatih istorijskih činjenica, pokušava da falsifikuje istoriju, ne da mijenja ono što je bilo, nego da ga prikaže onako kako njemu danas, iz današnje političke, ideološke ili druge perspektive, odgovara.

Zamislite da uzmete bocu najboljeg vina, recimo crmničkoga, onda ga ispijete, u istu bocu uspete, recimo, sirće. A na boci i dalje stoji natpis „Vrhunsko crmničko vino“, ali sadržaj je promijenjen.

U Crnoj Gori se upravo desio i dalje se dešava pokušaj promjene sadržaja i bića Crne Gore koje je nosila kroz vjekove. Motiv je da se prikaže kao neki sadržaj koji nema veze sa vjekovnim sadržajem, a što je najpogubnije, da se falsifikuju istorija i istorijske činjenice.

Ovdje je motiv više nego nemoralan. Svakodnevno sam u prilici da gledam ili slušam falsifikate i laži. Moj nastavnik istorije i veliki prijatelj, sada pokojni Dragiša Šoć, rekao nam je još u osnovnoj školi da se naoružamo najjačim oružjem. Pitao nas je šta je to. Ne, po njegovom stavu, nisu to bile ni puške ni bombe, već je rekao: „Obrazovanje“. E, kaže, onda vas neće moći lagati.

Kako u Crnoj Gori, posebno od 1997. godine, kreće stravična kampanja falsifikata, koja je svoju bazu imala i ranije, ali ne toliko izraženu, jer period od 1945. do 1991. godine nije bio toliko poguban kao onaj od 1997. do dana današnjega. Moj motiv za ovu priču bio je prekjučerašnji događaj, obilježavanje toliko značajne „Tuđemilske bitke“, dana, zamislite, 07. 10. 1042. godine. Čak je i kalendar tada bio isti.

Počeću od tog obilježavanja i usput pomenuti još neke druge priče.

Crna Gora ima dugu i burnu istoriju. Zapisivali su je guslari, ali i narod, prenoseći je s koljena na koljeno, a imala je i jednu od najstarijih štamparija u svijetu, iako danas ima toliko nepismenih. Ta štamparija je štampala „Oktoih“, osmoglasnik na crkvenoslovenskom jeziku, ćirilicom, koju danas evropska Crna Gora želi da potisne.

Dakle, pričamo o 1042. godini, jedanaestom vijeku, kada ovdje nema ni pomisli da će se nakon nekih 400 godina oformiti zajednica koja će dobiti ime Crna Gora, po turskoj riječi Kara Dag, ili „crna brda“ u slobodnom prevodu. Danas to zvuči evropskije — Montenegro, pa savremeni žitelji ove doline bogova više vole taj termin.

U vrijeme održavanja te čuvene bitke Crna Gora nije postojala. Postojala je Kneževina Duklja, ime po rimskoj provinciji Doclea, a onda se nameće pitanje: đe bjehu Crnogorci i Brđani tada? Ko je vodio bitku, ko je predvodio vojsku, ko je učestvovao i ko je pobijedio? Da li su ratovali Dukljani i sa kim? Da li sa Vizantijom, koja je obuhvatala niz država i naroda, a nisu postojali nacionalni Vizantijci?

Bitka je vođena 400 godina, dakle puna četiri vijeka prije nego što je skadarski paša dao Crnojevićima da oko Cetinja, na dvadeset kvadratnih kilometara, osnuju begovinu. U vrijeme bitke niko nije predviđao Crnu Goru, već je Stefan Vojislav, knez, bio vladar i predvoditelj vojske koja se pobunila protiv Vizantije, ali su ustanici savladani i knez je odveden kao sužanj u Carigrad, nakon čega je utekao i vratio se u Duklju, te zavladao nizom oblasti. Nakon toga su Vizantijci poslali vojsku na kneza Mihaila Vojislavljevića, na Tribale (vizantijski naziv za Srbe), i odigrala se bitka, čitaj: zasjeda, gdje su karavan gađali kamenjem i nagrdili vojsku, te je nakon toga Vizantija dala Duklji neku vrstu samostalnosti.

E sada, kakve veze ima današnja Crna Gora, ili ona od 1499, kad se Zeta prozva Crnom Gorom, sa svim tim? Crna Gora ima slavnih bitaka i moglo se uzeti u obzir na stotine bitaka da se uzmu za Dan Vojske Crne Gore. Na stranu to što današnja vojska nema brojnost, kapacitet i sve ono što krasi vojsku u pravom smislu riječi, moglo se uzeti Vučji Do, Grahovac, Mojkovac, Krusi, Martinići, Carev Laz ili bezbroj drugih slavnih bitaka. Dakle, u tom čuvenom boju nisu učestvovali Crnogorci, ali za neznavene i naivne, i one koji nisu naoružani onako kako je zapovijedio naš nastavnik, može sve da prođe.

Idemo dalje, što bi rekao Milan Vujović. Dok sam šetao gradom, zapazih ovo ili ono, a ja zapazih na trgu u Baru tablu od mermera sa likovima Vladimira i Kosare. Putnik, namjernik, prolaznik pročitaće falsifikat, laž da su na mermeru uklesani likovi Vladimira i Kosare, crnogorskog princa i makedonske princeze. U znak prijateljstva crnogorskog i makedonskog naroda.

Jezivo, zaista! Niti je Vladimir crnogorski princ, već knez Duklje, kasnije rob Samuilov i mučenik koji se posvetio kao Sveti Jovan Vladimir, i koji nikada u svom bogatom, ali kratkom životu, uprkos svojim darovima, nije čuo za Crnu Goru, jer je ona nastala par vjekova kasnije. Kosara, takođe, nije makedonska princeza, već kćerka tog istog cara Samuila od Bugarske, a Makedonija koju danas znamo nema veze sa tim vjekovima i događajima i ista je produkt socijalističke revolucije i odluka KPJ.

Daleko je to vrijeme. Mi nismo rasčistili sa događajima od prije nekoliko desetina godina, gdje još postoje živi svjedoci, a ne o događajima iz desetog ili jedanaestog vijeka. Mnoge su vojske ovuda protutnjale i od kneza Vojislava do danas izmijenilo se štošta, da bismo se mi danas tako lako vezivali za njega.

No, to je daleka prošlost. Napomenuću još jednu činjenicu, falsifikat novijeg doba. Zamislite da se neki kite zastavom tzv. „Gajetuša“. Zelena podloga, unutra grb Kraljevine Crne Gore, oivičen vijencem sa trobojnom zastavom, i okolo piše: „Za čast i slobodu Crne Gore“. Navodno je to zastava crnogorskih interniraca iz Gajete, malog mjesta na Azurnoj obali Italije, gdje je bio logor za ostatke crnogorske vojske i pristalice kralja Nikole koji su podržavali dinastiju Petrović i Božićnu pobunu od 1919. godine.

E pa, dragi moji, ovako stoje stvari. Ta zastava „Gajetuša“ nastala je u jednom kafe-baru na Cetinju 1993. godine, u jeku ekspanzije LSCG, i nikada je niko prije toga nije vidio, posebno ne u Gajeti, niti ju je iko ikada razvio do toga dana kao komitsku ili kasnije pobunjeničku zastavu nakon 1918. godine.

U Gajeti je bilo puno poznatih ljudi iz Crne Gore koji su pripadali mojoj porodici. Šćepan Jelić, od oca Šora, ujak moje majke, komita i učesnik pobune kao zelenaš, bio je u Gajeti i tamo skončao svoj mladi i mučenički život. Nije imao takvu zastavu ni on ni njegova družina, kao ni Lazar Nikčević, major, đed-stric moje majke, koji je bio komita, a kasnije zelenaš. I on je, nažalost, u dvoboju ubio ovog ujaka moje majke zbog ljubomore, jer je kraljica Italije Jelena Savojska odlikovala Šćepana, a ne njega.

Pomenuh ovu porodičnu tragediju, a još su kod nas blijede fotografije iz Gajete koje je baba Jana čuvala kao uspomenu na svoga brata, koji, uzgred, nije nosio nikakvu „Gajetušu“, već trobojni barjak Kraljevine Crne Gore.

Malo je moje pero, a kako reče Bećirović: „A ja da sam brdo od pijeska, a mastilo Rajna i Sutjeska, ne bih mogao nabrojiti falsifikate koji se čine.“ Neće vam proći, imamo istorijsko pamćenje i znamo vam motiv, i ne možete biti ono što nijeste, jer ono si što si, kako reče veliki Aleksandar Berček u ulozi Sikter Efendije u djelu posrnulog i nesrećnog Vuka Draškovića.

P. S. Ko ima da mi odgovori i da kaže da nešto nisam napisao istinito, za sve imam dokaze i neka mi stane na „biljegu“ argumentima.

Vaš dobroželatelj i rab Božji Dragutin.

Oktobar 2026. ljeta Gospodnjeg.