SUZA GORAŽDEVCA
Bistrico dječija suzo neisplakana
Što si tužna nedužnom Srpčadi ovjenčana
Nema više ni žamora ni dječije graje
Zla sudba u Goraždevcu osta do u vječnost da traje.
Tko li se to ulogom Višnjega igrao
Tko li je mecima osmjehe s lica djeci skidao
Tko li je sreću zamjenio vječnom tugom
Zašto je tog avgusta zaplakao drug za najboljim drugom?
Kako je lijepo bezbrižno trčati u susret mladosti
Kako je lijepo biti dijete što živi u slobodi
I san o sreći je većma sreća i nada
Snivati i spokojnim snom usniti duša je rada.
Kada se nebo na zemlju sruči bez riječi
Kada sunce zracima kroz žbunje ječi
Kada bi rijeka da napusti korito jer krv djece ne umije da spere
Kada tišina ne ćuti već se Metohijom razliježe kao kad
bura dere.
O srce ćuti riječi su britke jer istina ko eho ječi
Rane pregoleme vreme ih ničim ne zaliječi
Mjesečino obasjaj mi Bistricu ove noći
Duše bez spokoja mogu k tebi noćas u zagrljaj poći
JAME
Ljudskosti ko bezdani očinjeg vida
Mračne su jame što progutaše Srbe bez stida
Tamni vilajet u kome se sjenke šunjaju noću
Lebde nečujno iznad duša što bljuju krv i ropću.
De pogledaj bolje gdje mi leži obamrlo tijelo
Na koju stranu krsta moga da pogledam
Raskomadaše ga zvijeri ni jedno nije cijelo
Krvave su misli što nad njima drže nijemo opelo.
Smrskanih lobanja očinje jame pune su ptica
Preklanih radosti usnulih tuga dječijih lica
Čujem bez zvuka strašne jecaje u tami
To smrt hara nedužne duše u grobne jame mami.
Imade li vječnog puta za duše što su im vrane oči pile
Kada su se u zagrljaju smrti nad jamama svile
Kobnom stazom vazdignuti na nebesa
Dok zlokobno sunce prži im bespomoćna tijelesa.
U jamama jedan narod leži
Nad humkom njinom zlotvor jošte reži
Ne hulite i ne dižite ka Bogu ruke
Dok do posljednjeg ne ogrnete pokajničke skute.
ZELENA GROBNICA
Daj mi ruke sejo mila da prekratimo muke
Za nebo nam jošte ne izrastoše krila
Eno Drina voljna sve u zagrljaj da nas prima.
Tamo sejo nema puta da l’ je Drina na nas ljuta
Hukom svojom beživotna tijela nosi
Kroz kanjone i usjeke snagom mučenika prkosi.
A gdje nam je majka sejo da l’ i njeno truplo nosi
Nema bošče da se bijeli
Nema utjehe da tugu zacijeli
Šta čekamo sejo više
Nema srpskoj duši spasa da bitiše.
Drina i nas k sebi zove
Ne pobježe niko od smrti noći ove
Moja usta momci ne ljubiše
Niti grudi đerdanima nakitiše
Drina će lice da nam mije
Te nas rastinjem okititi utom prije.
Nemaš sestro zarad čega da tuguješ
Nit imadeš vremena da boli odboluješ
Hajmo sestro bajonete stižu
Srpsku čeljad jedno za drugim nižu
Nije Drina naša zelena grobnica
No naših duša nova rodnica
Korito je njeno naša krvava koljevka
Kad usnimo sestro nunaće nas Drina dovijeka.
USPAVANKA KRAGUJEVAČKIH ĐAKA
Ne, nije ovo kragujevačka bajka
sa srećnim epilogom što je čita majka.
Ovo je tužna vječnosti uspavanka
što je kragujevački đaci pročitaše prije vječnog uranka.
Nijemo, kao jablanovi, jedan do drugoga stoje,
gluhu tišinu suzama što kaplju broje,
samo se čuje trzaj fašističkih kundaka
kada kiša kuršuma navuče tešku zavjesu mraka.
Ko li je djeci ugasio svjetlo pod nebeskom kapom,
ko li je školsko dvorište zamjenio hladnom rakom,
ko li je posljednje slovo drhtavom rukom ispisao,
ko li je život kuršumom kao gumicom izbrisao,
ko li je prolio krv nedužnih ko tintu što se razlije,
ko li se ulogom Višnjega igrao,
jedan po jedan, osmijeh sa lica djeci skidao?
Šumaricama vjetar cvili ko gudalo što se od strunu reže,
raznosi rane sjećanja što na krstu mučenika leže.
Zaspala je zvijezda u zenitu diječijeg oka,
samo se čuje profesora glas
jer on i na nebu, svojim đacima, drži posljednji čas.
(Radmila Đurđvić Vukana)
