Huter brani sramotu: Od fašističkog divljanja pravi „građansku hrabrost“

Dok crnogorsko društvo očekuje odgovornost i minimum dostojanstva od svojih predstavnika, poslanik DPS-a Oskar Huter uporno bira suprotno – da brani ono što je neodbranjivo. Njegova jučerašnja javna podrška Nenadu Nikaljeviću i kvalifikacija tog skandaloznog ponašanja kao „građanske hrabrosti“ predstavljaju opasan presedan: ozakonjenje nasilja i govora mržnje kao prihvatljivih sredstava u političkoj borbi.

Da podsjetimo: prije samo dva dana, u manastiru Svetog Nikole u Brčelima, Nenada Nikaljević je pred mještanima i monaštvom izveo pravu tiradu mržnje i uvreda. Igumanu Nikonu (Kokotoviću), koji ga je mirno upitao za razlog takvog ponašanja, uputio je salvu pogrda:

„Smradu jedan okupatorski, izbjeglice! Šta ćeš ti ovdje?“
„Biće mi zadovoljstvo da kažem da si fašistički okupator!“
„Četrdeset hiljada Srba napada Crnu Goru šesnaeste godine. Napadaju i Srbiju, ali se Srbi povlače ko pizde… ostaju Crnogorci!“

Nije se zaustavio na igumanu. Nikaljević je, u napadu bez presedana, uvrijedio i monahinje. Igumaniju manastira Gornji Brčeli, mati Georgiju, nazvao je „kučkom četničkom“, pokazujući da njegova agresija nije samo politička, već duboko anticrkvena, mizogina i nasilna.

Ovo nije bio spontani ispad, već jeziv izliv mržnje, obojen istorijskim revanšizmom, vulgarnostima i prijetnjama. I baš to ponašanje, koje je policija s pravom procesuirala po više osnova iz Zakona o javnom redu i miru, Huter je odlučio da proglasi za „borbu za slobodu“.

U svojoj objavi na Facebook-u, Huter je otišao korak dalje, izjavljujući da Nikaljevići „nijesu samo pojedinci, već simbol građanske hrabrosti“. Taj stav nije samo ciničan – on je duboko opasan. Ako je „građanska hrabrost“ u Huterovom političkom rječniku isto što i vrijeđanje monaštva, prijetnje, nazivanje igumana „fašističkim okupatorom“ i prozivanje monahinja kao „kučki“, onda je jasno kakvu viziju demokratije i ljudskih prava zastupa.

Poseban apsurd ovog slučaja jeste lični profil samog Hutera. Poslanik koji svoju porodičnu tradiciju vezuje za krsnu slavu Svetog Save, danas promoviše ponašanje koje je u potpunoj suprotnosti sa učenjem i duhom onoga čije ime njegova slava nosi. Sveti Sava je simbol pomirenja, sabornosti i duhovne uzvišenosti, a ne vrijeđanja, prijetnji i skrnavljenja svetinja. Kontradikcija je više nego očigledna: čovjek koji se deklarativno vezuje za pravoslavlje brani najgrublje nasrtaje na pravoslavno monaštvo i hramove.

Nikaljevićev istup nije borba za prava Crnogoraca, kako ga Huter nastoji predstaviti, već klasičan primjer fašističkog diskursa, gdje se cijele grupe ljudi degradiraju kao „okupatori“ i „izbjeglice“. To nije ni politika, ni ideologija – to je čisto divljaštvo. Njegovo tolerisanje, a kamoli promovisanje u herojstvo, znači svjesno guranje društva u anarhiju i mržnju.

Umjesto da se jasno ogradi i osudi nasilje, Huter je odlučio da stane u njegovu zaštitu, optužujući državu da „hapsi simbole hrabrosti“. Ali država nije hapsila heroje, već čovjeka koji je u svetinji vrijeđao i prijetio monaštvu, narušavajući javni red i mir.

Poruka je jasna: za Hutera, uvrede, prijetnje i nasilje postaju dozvoljeni ako se prikriju parolama o „slobodi“. A to je najopasnija vrsta političkog licemjerja – jer izvrće stvarnost i žrtvu pretvara u krivca, a nasilnika u heroja.

Ovo nije više pitanje jedne porodice, niti jednog političara. Ovo je pitanje društva u kojem moramo odlučiti hoćemo li dozvoliti da se nasilje nad monaštvom i svetinjama slavi kao demokratski čin. Ako se takva praksa prihvati, onda sutra svako može postati meta istih uvreda, prijetnji i linča – sve pod izgovorom „građanske hrabrosti“.

Zato je neophodno reći jasno: Nikaljevićevi ispadi nijesu simbol borbe za slobodu, već zastrašujući izraz mržnje. A Huter, svojim javnim istupima, postaje njegov saučesnik. I to je ono što najviše zabrinjava – jer kada političari počinju da veličaju nasilnike, društvo se opasno približava bezdanu.